U vazduhu se osećala neprirodna svežina, što je bilo u čudnoj suprotnosti s nemom ulicom. Ninaeva duboko uzdahnu, pa uđe u gostionicu. Morala je da se probija kroz prah, jer joj je drveni pod bio u visini kolena, pošto su se daske raspadale kako ih je dodirivala.
Unutrašnjost gostionice bila je mračna. Podne svetiljke više nisu gorele. Ljudi su sedeli za stolovima, okamenjeni usred pokreta. Većina velmoža bila je lepo odevena - bili su to ljudi s nauljenim i zašiljenim bradama. Jedan je sedeo za obližnjim visokim stolom, oko kojeg su bile stolice visokih nogara. Vrč jutarnjeg piva napola je prineo usnama. Sedeo je nepomično, a usta su mu bila otvorena kako bi otpio gutljaj.
Nefovo lice bilo je sumorno, mada je tog Aša’mana malo šta iznenađivalo ili onespokojavalo. On načini još jedan korak napred, a Ninaeva se munjevito pruži i zgrabi ga za ruku. On se namršti na nju, ali ona mu samo pokaza naniže. Tačno ispred njega - jedva vidljiva ispod i dalje čitavih podnih dasaka neposredno ispred njih - bila je provalija. Samo što nije kročio u podrum te gostionice.
„Svetlosti", izusti Nef i ustuknu. Ona kleknu, pa kucnu po dasci ispred njega. Drvo se raspade i rasu u mračni podrum.
Ninaeva izatka Duh, Vazduh i Vodu kako bi Kopala po čoveku koji je sedeo na jednoj stolici do nje. Obično bi dodirnula nekoga kako bi Kopala, ali ovoga puta se kolebala da to uradi. Kopanje može da radi bez dodirivanja, ali neće biti jednako delotvorno za svrhu Lečenja.
Ništa nije pronašla Kopajući. Nikakav znak života, nikakav osećaj da je taj čovek ikada bio živ. Čak mu ni telo nije bilo sveže. Dok joj je srce silazilo u pete, počela je da Kopa po svim ostalima u mračnoj sobi. Po služavci koja je nosila doručak, trojici andorskih trgovaca. Gojaznom gostioničaru, kojem mora da je bilo teško da prolazi između preblizu postavljenih stolova. Po ženi u skupoj haljini koja je sedela na samom kraju trpezarije i uštogljeno čitala neku knjižicu.
Ni u kome od njih nije bilo života. To nisu bili leševi, već ljušture. Drhtavim prstima, Ninaeva posegnu i dodirnu po ramenu čoveka za visokim stolom. On se smesta rasprši u prah i uruši se, dižući prašinu. Stolica i daske ispod njega nisu se rasturili.
„Ovde nema nikoga koga bismo mogli da spasemo", reče Ninaeva.
„Jadni ljudi“, kaza Nef. „Svetlost im prihvatila duše.“
Ninaeva često nije mogla da oseti sažaljenje prema tairenskim velmožama - od svih ljudi koje je u životu upoznala, oni joj deluju najbahatije. Ali niko ne zaslužuje da ga pogodi to što se tu desilo. Sem toga, tim mehurom je zahvaćen i veliki broj običnih ljudi.
Ona i Nef izađoše iz zgrade. Ninaeva je osećala sve veći bes dok je cimala pletenicu. Mrzi kada se oseća bespomoćno. Baš kao onaj jadni stražar koji je otpočeo požar u vlastelinskoj kući u Arad Domanu, ili ljudi koji su oboleli od čudnih bolesti. Danas te prašnjave ljušture. Šta joj vredi to što je naučila da Leči ako ne može da pomaže ljudima?
A sada mora da ode. Da se vrati u Belu kulu. Oseća se kao da je to bežanje od nečega. Okrenu se i pogleda Nefa. „Vetar“, kaza.
„Ninaeva Sedai?"
„Zapahni ovu zgradu naletom vetra, Nefe", reče. „Hoću da vidim šta će se desiti."
Aša’man učini kako mu je rečeno, pa njegova prva nevidljiva tkanja poteraše talas vazduha ispred sebe. Čitava zgrada se rasturi i raspade u prah, koji vetar odnese kao maslačkovo seme. Nef se okrenu da je pogleda.
„Šta si ono rekao, koliko je ovaj mehur bio širok?" upita ga ona.
„Jedno dve ulice širok u svim smerovima."
„Potrebno nam je još vetra", reče ona i poče da tka. „Napravi što veći povetarac možeš. Ako ima nekoga ko je povređen, ovako ćemo ga naći."
Nef klimnu. Njih dvoje pođoše napred, stvarajući vetar. Rušili su zgrade, čineći da se raspadaju i da padaju. Nef je bio daleko umešniji u tome, ali Ninaeva je bila snažnija kada je o Jednoj moći reč. Njih dvoje zajedno sabraše trošne zgrade, kamenje i ljušture u oluju prašine ispred sebe.
Bilo je to iznurujuće, ali nisu odustajali. Nadala se - potpuno nerazumno - da će možda naći nekoga kome će moći da pomogne. Zgrade su padale pred njom i Nefom, a uskomešani vazduh je nosio prašinu, koju su njih dvoje ugurali u krug, krećući se ka unutrašnjosti. Kao kada žena čisti pod.
Prolazili su pored ljudi okamenjenih u raskoraku na ulici. Pored volova koji vuku kola. Srce ju je zabolelo kada je ugledala neku decu kako se igraju u jednoj uličici. Svi su se raspali u prah.
Nisu našli nikoga živog. Na kraju su ona i Nef rastočili čitav taj deo grada i sav prah sabili u središte. Ninaeva je pogledala kako ga nosi jedan mali kovitlac koji je Nef izatkao. Vođena radoznalošću, Ninaeva usmeri jezičak Vatre u vrtlog, a prah se zapali.
Ninaeva odsečno uzdahnu; prašina je buknula kao suva hartija bačena u vatru, stvarajući hučnu vatrenu oluju. Ona i Nef ustuknuše, ali sve se završi bleskom. Čak ni pepeo nije ostao.
Da nismo sakupili ovaj prah, pomislila je, gledajući vatru kako zamire, neko bi možda ispustio sveću u to. Takav požar...
Nef stiša svoje vetrove. Njih dvoje ostaše da stoje u središtu kruga od nabijene zemlje, gde su ostale samo mestimično iskopane rupe, nekada podrumi. Na ivicama tog kruga zgrade su bile presečene, tako da su čitave sobe bile otvorene prema vazduhu, dok su se neke građevine i srušile. To prazno područje bilo je jezivo, kao iskopano oko na inače zdravom licu.
Na rubu je stajalo nekoliko odreda Branitelja. Ona klimnu Nefu, pa priđoše najvećem odredu. „Nikoga niste pronašli", zatraži da čuje.
„Ne, gospo Aes Sedai", odgovori joj jedan čovek. „Ovaj... pa, jesmo našli nekoliko ljudi, ali svi su već bili mrtvi."
Potvrdi drugi čovek - trbuha tako velikog da mu je uniforma bila veoma tesna. „Izgleda da je svako ko je makar promolio nos u taj prsten na licu mesta pao mrtav. Našli smo nekoliko njih kojima je nedostajalo samo stopalo ili deo ruke. Ali svejedno su umrli." Čovek vidno zadrhta.
„Možda su to oni izazvali", tiho kaza Nef. Ninaeva otvori oči i vide ga kako gleda u senke koje je bacala obližnja zgrada. „Seni. Eno ih tri tamo, Ninaeva Sedai, kako nas gledaju."
„Nefe...“, poče ona, na ivici živaca. Neće pomoći da mu kaže kako Seni koje on vidi nisu stvarne. Moram da učinim nešto, pomislila je. Da bar nekome pomognem. „Nefe, ne mrdaj.“ Uze ga za ruku i stade da Kopa po njemu. On je iznenađeno pogleda, ali nije se bunio.
Videla je ludilo, nalik na mrežu mračnih vena koja mu se ukopava u um. Činilo se kao da dobuje poput bila nekog malog srca koje kuca. U skorije vreme je sličnu iskvarenost pronašla i u drugim Aša’manima. Njeno umeće Kopanja se poboljšava, a tkanja joj postaju tananija, tako da sada može da otkrije stvari koje su joj nekada bile skrivene. Međutim, nema predstave kako da popravi to što nije u redu.
Trebalo bi da sve može da se Izleči, pomislila je. Sve sem smrti. Usredsredila se, ispredajući svih pet Moći i pažljivo dodirujući ludilo, sećajući se šta se dogodilo kada je uklonila Prinudu s nesrećnog Grendalinog sluge. Nefu je bolje da pati od tog ludila nego da mu ona još više ošteti um. Za divno čudo, ta tama jeste ličila na Prinudu. Je li opačina tako delovala? Pritiskala muškarce koje koriste Jednu moć Prinudom lično Mračnoga?
Ona pažljivo izatka protivtkanje suprotno ludilu, pa ga položi preko Nefovog uma. Tkanje samo iščile, ne postižući ništa.
Ona stisnu zube. To je trebalo da urodi plodom. Ali, kao što je u poslednje vreme tako uobičajeno, ništa nije postigla.
Ne, pomislila je. Ne, ne mogu samo da sedim. Zakopa još dublje. Tama je imala sićušne isturene delove, nalik na trnje, koji su bili zariveni u Nefov um. Zanemarila je ljude koji su se okupljali oko nje i pobliže se zagledala u to trnje. Pažljivo je izvukla jedan trnčić služeći se tkanjem Duha.