Bile su to reči za koje je mislio da ih nikada neće čuti od Faile. Kao da je to bilo nešto najličnije što je ikada mogla da mu da. Postideo se kad je osetio kako mu se suze nakupljaju u očima, pa ju je još čvršće zagrlio.
„Ali", kaza mu ona, „nisam ti ja neka krotka ovca, dobro da znaš."
„To nikada ne bih ni pomislio", reče joj on. „Nikada."
Mirisala je kao da je zadovoljna.
„Žao mi je što nisam razmišljao o tome da ćeš ti sama pobeći odande", reče joj Perin.
„Opraštam ti."
On se zagleda u njene prelepe tamne oči, u kojima se odražavala svetlost sveća. „Da li to znači da možemo da se pomirimo, a da se pre toga ne raspravljamo?"
Ona se nasmeši. „Dozvoliću to, ali samo ovoga puta. I naravno - sluge su dobile stroga naređenja da se postaraju da budemo sami."
On je poljubi. To beše tako dobar osećaj, da je smesta znao kako su sve njegove brige - i nelagoda koja ih je pratila još od Maldena - nestale. Bez obzira na to je li sve to bilo stvarno ih umišljeno - sada je nestalo.
Faila mu se vratila, istinski i potpuno.
17
Rastanci i sastanci
Jutro nakon golamovog napada, Met se probudio iz košmara smrdljivih kao prošlomesečna jaja, sav ukočen i u bolovima. Noč je proveo spavajući u jednom udubljenju ispod Aludrinih kola s potrepštinama. To mesto je izabrao nasumice, pomoću kockica.
Izvukao se ispod kola, pa ustao i istegao rame, osećajući kako krčka. Krvavi pepeo. Jedna od najboljih stvari u vezi sa imanjem novca jeste to što onda čovek ne mora da spava u šančevima. Ima prosjaka koji spavaju bolje od njega.
Kola su smrdela na šalitru i razne praškove. Bio je na iskušenju da zaviri ispod premazanog platna koje je bilo prebačeno preko kola, ali to ne bi imalo nikakvu svrhu. Nije moguće razumeti ni Aludru ni njene praškove. Sve dok zmajevi budu radili kako treba, Metu nimalo neće smetati to što ne zna kako oni tačno rade. Pa, neće mu smetati previše. Ne dovoljno da bi doveo sebe u opasnost da je naljuti.
Srećom po Meta, ona nije bila kod kola. Opet bi mu se žalila zbog toga što joj nije našao zvonolivca. Skoro kao da ga ona smatra svojim ličnim potrčkom. I to nevaspitanim, koji neće da radi svoj posao kako treba. Većina žena ima takve trenutke.
Pošao je kroz tabor vadeći slamu iz kose. Skoro da je pošao da potraži Lopina da mu ovaj napuni kadu, a onda se setio da je Lopin mrtav. Krvavi pepeo! Jadni čovek.
Razmišljajući o Lopinu, Met se još više sneveselio hodajući prema mestu gde će naći doručak. Džuilin ga je našao pre toga. Oniži tairenski hvatač lopova nosio je svoj zaravnjeni kupasti šešir i tamnoplavi kaput. „Mete“, zausti. „Je li istina? Dozvolio si da se Aes Sedai vrate u Kulu?“
„Nije im bila potrebna moja dozvola", odgovori mu Met, lecnuvši se. Da te žene čuju da je Džuilin to kazao na taj način, odrale bi mu kožu i napravile sedlo od nje. „Ali nameravam da im dam konje."
„Već su ih uzele", kaza Džuilin, pa pogleda ka vezovima. „Kazale su da si im dao dozvolu."
Met uzdahnu. Creva su mu zakrčala, ali hrana će morati da sačeka. Pođe prema vezovima; moraće se postarati da Aes Sedai ne odu s njegovim najboljim konjima.
„Razmišljao sam se da pođem s njima", reče Džuilin, pridružujući se Metu. „Da odvedem Teru u Tar Valon."
„Slobodno možeš da ideš kada god hoćeš", odgovori mu Met. „Neću da te zadržavam." Džuilin je dobar čovek. Pomalo ukočen. Pa, veoma ukočen. Naspram Džuilina i Beli plaštovi deluju opušteno. On nije čovek kojeg bi bilo ko želeo da povede na kockanje; čitavu noć bi proveo mršteći se na sve žive u krčmi i gunđajući zbog zločina koje su ti ljudi zacelo počinili. Ali pouzdan je i čovek može da se osloni na njega u škripcu.
„Hoću da se vratim u Tir", reče Džuilin. „Ali Seanšani bi onda bili preblizu, a Tera... To je zabrinjava. Ne dopada joj se baš ni zamisao o Tar Valonu, ali nemamo mnogo izbora - a Aes Sedai su obećale da će mi naći posao ako pođem s njima."
„Dakle, ovo je rastanak?" upita Met pa stade i okrenu se da ga pogleda.
„Za sada", potvrdi mu Džuilin. Oklevajući pruži ruku. Met je prihvati i čvrsto stisnu, a onda hvatač lopova ode da pokupi stvari i svoju ženu.
Met malo razmisli, pa se predomisli i pođe ka kuvarskom šatoru. Džuilin će verovatno usporiti Aes Sedai, a on želi da uzme nešto.
Nešto kasnije, on stiže do redova konja, noseći pod miškom nekakav zavežljaj. Naravno, Aes Sedai su obrazovale neuobičajeno veliku povorku, koja se sastojala od najboljih konja koje je imao. Izgleda da su Teslina i Džolina takođe rešile da prisvoje neke tovarne konje i vojnike koji će da ih tovare. Met uzdahnu, pa zađe u sav taj metež, proveravajući jesu li konji dobro.
Džolina je sedela na Mesečini, kobili tairenskog soja koja je pripadala jednom od Metovih ljudi poginulih u borbama što su se vodile prilikom povlačenja od Seanšana. Suzdržanija Edesina uzjahala je Žišku i povremeno bacala poglede ka dvema ženama koje su stajale sa strane. Tamnoputa Betamin i bledolika i žutokosa Seta nekada su bile sul’dam.
Seanšanke su se iz sve snage trudile da deluju iznad svega toga dok se družina oko Aes Sedai prikupljala i spremala za put. Met im priđe.
„Visosti" kaza Seta, „je li to istina? Dozvolićeš da ove tri slobodno lutaju, van tvoje vlasti?“
„Najbolje mi je da ih se otarasim", odgovori Met, lecnuvši se zbog toga kako su mu se obratile. Da li one zaista moraju da se razbacuju takvim rečima, kao drvenim novcem? Bilo kako bilo, dve Seanšanke mnogo su se promenile otkad su se pridružile Metu, ali kao da im je i dalje čudno što Met ne želi da koristi Aes Sedai kao oružje. „Želite li vas dve da idete ili da ostanete?"
„Otići ćemo", odlučno mu odgovori Betamin. Izgleda da je ona baš rešena da uči.
„Da“, saglasi se Seta, „mada ponekad mislim kako bi bilo bolje da si nas jednostavno ostavio da umremo, umesto što... Pa, ono što jesmo i ono što predstavljamo znači da smo opasne po Carstvo."
Met klimnu. „Tuon je sul’dam", reče.
Dve žene ponikoše.
„Idite sa Aes Sedai", reče Met. „Daću vam da imate svoje konje, tako da ne morate da zavisite od njih. Naučite da usmeravate. To će biti od veće koristi nego umiranje. Možda ćete jednoga dana vas dve moći da ubedite Tuon da uvidi istinu. Pomozite mi da nađem način kako da sve ovo popravim a da pritom ne dođe do slamanja Carstva."
Dve žene ga pogledaše, odjednom odlučnije i samouverenije. „Da, visosti", kaza mu Betamin. „To je dobra svrha za nas. Hvala ti, visosti."
Seti čak oči zasuziše! Svetlosti, šta njih dve misle da im je on upravo obećao?
Met pobeže od njih pre nego što dođu do još nekih čudnih zamisli. Plamene žene. Ipak, nije mogao a da ih ne sažaljeva. Saznale su da mogu da usmeravaju i sve vreme se brinule zbog toga što predstavljaju opasnost za sve oko sebe.
Tako se Rand oseća, pomislio je Met. Jadna budala. Kao i uvek, boje se uskomešaše čim pomisli na Randa. Pokušavao je da to ne čini prečesto, a pre nego što je stigao da ih odagna od sebe, na tren je ugledao Randa kako se brije ispred lepog pozlaćenog ogledala, koje je visilo u prelepoj odaji za kupanje.
Met izdade naredbe da se dovedu konji za sul’dam, a onda pođe prema Aes Sedai. U međuvremenu je Tom stigao, pa je prišao. „Svetlosti, Mete", kaza mu on. „Izgledaš kao da si se rvao s trnjem, pa izgubio."
Met prinese ruku kosi, koja je verovatno bila sva raščupana. „Preživeo sam noć, a Aes Sedai odlaze. Skoro da mi dođe da zaigram zbog toga."
Tom frknu. „Jesi li znao da će ono dvoje biti ovde?"
„Sul’dam? Očekivao sam."
„Ne, ono dvoje.“ Pokaza.
Met se okrenu, pa se namršti kada ugleda Lejlvin i Bejla Domona kako prilaze na konjima. Njihove stvari bile su uvezane u zavežljaje prebačene preko konja. Lejlvin - nekada zvana Egeanin - bila je seanšanska plemkinja, ali Tuon joj je oduzela to ime. Bila je odevena u zagasitosivu haljinu s razdeljenom suknjom. Kratka tamna kosa izrasla joj je i padala preko ušiju. Sjahala je i odsečnim koracima se zaputila prema Metu.