Ali kakve to veze ima? Met ne može da usmerava. Ranije se brinuo da će Elejna, ako prouči medaljon, uspeti da smisli kako da ga dodirne Jednom moći dok ga on nosi. Ali ako samo želi da napravi isti takav... pa, osetio je olakšanje. I radoznalost.
„Elejna, hteo sam nešto da ti pomenem", reče on. „Golam je ovde. U gradu. Ubija ljude.“
Elejna ostade mirna, ali po tome što je bila još ozbiljnija kada je progovorila, video je da ju je ta vest zabrinula. „Onda ću paziti da ti vratim medaljon tačno na vreme.“
On se namršti. „U redu“, kaza joj. „Tri dana.“
„Dobro", reče mu ona. „Hoću da Družina odmah preuzme dužnost. Ubrzo ću Putovati u Kairhijen, a imam neki osećaj da bi Družina tamo pružala bolju podršku nego Kraljičina garda."
Dakle, o tome se sve vreme radilo! Elejna kreće na Sunčev presto. Pa, to mu zvuči kao dobra primena njegovih ljudi, bar dok mu ne budu potrebni. Bolje to nego da lenčare i zapodevaju kavgu s plaćenicima.
„Pristajem na to", kaza joj Met. „Ali, Elejna - Družina mora biti slobodna da se bori u Poslednjoj bici, kako god Rand bude želeo. A Aludra mora da nadgleda zmajeve. Imam osećaj da će ona zahtevati da ostane s tobom u slučaju da Družina ode iz Andora."
„To mi je sasvim u redu", smešeći se odgovori Elejna.
„Tako sam i mislio. Ali samo da razjasnimo, Družina ima svu vlast nad zmajevima sve dok ne odemo. Ti ne smeš drugima prodati način kako se oni prave."
„Mete, neko će ih već oponašati", odgovori mu ona.
„Ali ti primerci neće biti dobri kao Aludrini", odgovori joj Met. „To ti potpisujem."
Elejna ga pogleda, odmeravajući ga tim svojim plavim očima i procenjujući ga. „Radije bih da Družina bude potpuno andorska vojna snaga."
„Pa, ja bih da imam šešir od zlata, leteći šator i konja koji prosipa dijamante umesto balege. Ali svi mi moramo da prihvatimo ono što je razumno, zar ne?"
„Ne bi bilo nerazumno da..."
„Elejna, onda bismo morali da radimo ono što ti narediš", prekide je Met. „Neću da pristajem na to. Neke bitke ne vredi voditi, tako da ću ja odlučivati kada će se moji ljudi izlagati opasnosti da poginu. To je to.“
„Ne dopada mi se to što imam ljude koji u svakom trenutku mogu da me napuste."
„Znaš da ih ne bih zadržavao samo da bih ti napakostio", reče joj Met. „Postupiću kako je ispravno."
„Onako kako ti smatraš da je ispravno", ispravi ga ona.
„Trebalo bi da svako ima tu mogućnost", odgovori on.
„Malo ljudi je pametno koristi."
„Mi je svejedno želimo", reče joj Met. „Zahtevamo."
Ona pogleda - bezmalo neprimetno - nacrte i medaljon na stolu. „Imate je", reče mu.
„Dogovor", kaza on, pa ustade, pljunu u šaku i ispruži je.
Ona se pokoleba, pa ustade i takođe pljunu u šaku, pa mu je pruži. On se nasmeši i prihvati je.
„Jesi li znao da ću možda tražiti od tebe da poneseš oružje protiv Dve Reke?“, upita ga. „Jesi li zato tražio pravo da odeš ako želiš?"
Protiv Dve Reke? Zašto bi pod Svetlošću ona želela to da radi? „Elejna, ne moraš da se boriš protiv njih."
„Videćemo na šta će me Perin primorati", odgovori ona. „Ali hajde da sada ne pričamo o tome." Pogleda Toma, onda pruži ruku ispod stola i izvadi jedan svitak uvezan trakom. „Molim vas - volela bih da čujem šta vam se sve dogodilo na putu iz Ebou Dara. Da li biste hteli da mi se pridružite na večeri?"
„Biće nam zadovoljstvo", odgovori Tom ustajući. „Zar ne, Mete?"
„Valjda", odgovori Met, „ako Talmanes može da dođe. Iščupaće mi grkljan ako ga ne upoznam s tobom, Elejna. Ako bude na večeri s tobom, ima da igra sve do logora."
Elejna se zasmeja. „Kako hoćeš. Reći ću slugama da vas odvedu do odaja gde ćete moći da se odmorite do večere." Ona pruži Tomu svitak. „Ako hoćeš, ovo će sutra biti proglašeno."
„Šta je to?", upita Tom mršteći se.
„Andorski dvor nema barda", reče mu ona. „Mislila sam da bi te to možda zanimalo."
Tom se pokoleba. „Činiš mi čast, ali to ne mogu da prihvatim. Ima nekih stvari koje ću morati da u skorije vreme završim, pa ne mogu da budem vezan za dvor."
„Ne moraš da budeš vezan za dvor", reče mu Elejna. „Imaćeš slobodu da ideš kud god hoćeš. Ali kada si u Kaemlinu, želim da se zna ko si i šta si."
„Ja...“ On prihvati svitak. „Razmisliću o tome, Elejna."
„Izvrsno." Ona se malčice namršti. „Bojim se da sada imam sastanak sa svojom babicom, ali videćemo se na večeri. Još nisam pitala na šta je Metrim mislio kada se u onom svom pismu nazvao oženjenim čovekom. Očekujem potpun izveštaj! Bez ekspurgacija!" Ona pogleda Meta, pa se lukavo nasmeši. „Ekspurgacija znači izostavljanje delova, Mete. U slučaju da toga nisi krvavo svestan."
On stavi šešir na glavu. „Znao sam ja to.“ Koju je reč beše rekla? Ekspiracija? Svetlosti, zašto joj je u onom pismu pomenuo svoj brak? Nadao se da če Elejna zbog toga biti dovoljno radoznala da ga primi.
Elejna se zasmeja, pa im mahnu prema izlazu. Tom je pre odlaska očinski poljubi po obrazu - i dobro što je očinski! Met je o njima čuo neke stvari koje nije želeo da poveruje. A Tom je dovoljno star da joj bude deda.
Met otvori vrata i pođe napolje.
„I, Mete“, dodade Elejna, „ako ti je potreban novac za kupovinu novog kaputa, kruna može da ti ga pozajmi. S obzirom na tvoj stalež, zaista bi trebalo da se lepše oblačiš."
„Ja nisam krvavi velmoža!" odvrati joj on okrećući se.
„Ne još", kaza mu ona. „Nisi imao Perinovu drskost da sebi dodeliš titulu. Ja ću se postarati da je dobiješ."
„Da se nisi usudila", kaza joj on.
„Ali..."
„Vidi", poče kada mu se Tom pridruži u hodniku, „ja sam ponosan na to što jesam. I dopada mi se ovaj kaput. Udoban je." Stisnu šake u pesnice, ne želeći da se počeše ispod okovratnika.
„Ako ti tako kažeš", reče mu Elejna. „Videćemo se na večeri. Moraću da povedem Dijelin. Ona bi veoma volela da te upozna."
To rekavši, ona pokaza Birgiti da zatvori vrata. Met ih je na trenutak streljao pogledom, pa se okrenu prema Tomu. Talmanes i vojnici stajali su nešto dalje niz hodnik, tako da nisu mogli da čuju šta se priča. Dvorske sluge su im dale topao čaj.
„Ovo je prošlo baš dobro", zaključi Met i podboči se. „Brinuo sam da neće da zagrize, ali mislim da sam je baš dobro navukao." Mada mu one krvave kockice i dalje čangrljaju po glavi.
Tom se zasmeja, pa ga potapša po ramenu.
„Šta je bilo?" zatraži da čuje Met.
Tom se samo smejao, a onda zagledao u svitak koji je držao u drugoj ruci. „A i ovo je bilo neočekivano."
„Pa, Andor zaista nema dvorskog barda", primeti Met.
„Da", saglasi se Tom, čitajući svitak. „Ali ovde je i pomilovanje za sve zločine - znane i neznane - koje sam počinio u Andoru ili Kairhijenu. Pitam se ko joj je rekao..."
„Šta joj rekao?"
„Ništa, Mete. Baš ništa. Imamo još nekoliko sati do večere sa Elejnom. Šta kažeš na to da odemo da ti kupimo novi kaput?"
„Dobro“, reče Met. „Šta misliš, da li bih i ja mogao da dobijem jedno pomilovanje ako zatražim?"
„Zar ti je potrebno?"
Met slegnu ramenima i njih dvojica pođoše niz hodnik. „Nije loše imati ga za svaki slučaj. Nego, kakav ćeš mi kaput kupiti?"
„Nisam kazao da ću ja da platim."
„Ne budi škrtica", reče mu Met. „Ja ću platiti večeru." I krvavog mu pepela, Met je nekako znao da će zaista biti tako.
20
Izbor
„Ne smeš da pričaš", govorila je Rosil Ninaevi. Vitka žena dugog vrata bila je u narandžastoj haljini sa žutim prugama. „Ako ništa drugo, govori samo kada ti se neko obrati. Jesi li upoznata sa obredom?"