Ninaeva duboko udahnu, pa pođe napred. Zastade pred ter’angrealom, prođe kroz njega i...
... i gde je ona to? Ninaeva se namršti. To joj ne liči na Dve Reke. Nalazila se u selu koje se sastojalo od koliba. Talasi su laptali peščanu plažu s njene leve strane, a selo se dizalo prema stenovitoj litici s njene desne. U daljini se uzdizala neka planina.
Mora da je reč o nekakvom ostrvu. Vazduh je bio vlažan, a lahor tih. Ljudi su se šetali između koliba i prijateljski dovikivali. Nekoliko njih zastade da je pogleda. Ona spusti pogled i tek tada shvati da je naga. Pocrvene kao bulka. Ko joj je to uzeo odeću? Kada nađe onog ko je odgovoran za to, ima da ga išiba tako snažno da nedeljama neće moći da sedi!
Sa obližnjeg konopca visila je jedna odora. Ona natera sebe da ostane mirna dok je prilazila konopcu i skidala je s njega. Naći će njenog vlasnika i platiti mu. Ne može se šetati naga kao od majke rođena. Prebaci odoru preko glave.
Tle se iznenada zatrese. Talasići postadoše glasniji, kršeći se o plažu. Ninaeva oštro uzdahnu, pa se uhvati za jedan od stubova između kojih je konopac bio raširen. S vrha planine poče da se diže dim i pepeo.
Ninaeva zgrabi stub u trenutku kada obližnja stenovita litica poče da se raspada, a stenje da se odranja niz padinu. Ljudi zavrištaše. Mora nešto da uradi! Osvrćući se oko sebe, ugledala je šestokraku zvezdu urezanu u tle. Želela je da potrči prema njoj, ali znala je da mora da hoda pažljivo.
Teško joj je da održava spokoj. Dok je hodala, srce joj je preskakalo od straha. Biće smrvljena. Stigla je do zvezde taman kada je lavina kamenja zatutnjala prema njoj, rušeći kolibe pred sobom. Iako prestravljena, Ninaeva brzo obrazova odgovarajuće tkanje - tkanje Vazduha - koje je tvorilo zid. Postavi ga ispred sebe, a kamenje tresnu o vazduh i odbi se.
U selu je bilo povređenih ljudi. Okrenula se od znaka zvezde kako bi im pomogla, ali usput je uočila istu tu šestokraku zvezdu ispletenu od trske kako visi na vratima obližnje kolibe. Oklevala je.
Ne sme da ne uspe. Prišla je kolibi, pa je prošla kroz dovratak.
Onda se ukočila. Šta ona to radi u mračnoj hladnoj pećini? I zašto nosi tu odoru od debelog i grubog tkanja?
Završila je prvo od stotinu tkanja. Znala je to, ali ništa drugo. Mršteći se, pošla je kroz pećinu. Svetlost je prosijavala kroz procepe u tavanici, a ispred sebe je ugledala još više svetlosti kako dopire kroz veliki otvor. Izlaz.
Izašla je iz pećine i otkrila kako se nalazi u Pustari. Digla je ruku da zakloni oči od jarkog sunca. Nigde ni žive duše. Pođe napred, gazeći korov i prijeći stopala po vrelom kamenju.
Vrelina je bila neizdrživa. Ubrzo joj je svaki korak postao iznurujući. Srećom, ispred nje su se našle neke ruševine. Hlad! Želela je da potrči ka njima, ali morala je da ostane spokojna. Na kraju je prišla tom kamenju a stopala joj padoše na stenu u hladu srušenog zida. Bila je toliko hladna da je Ninaeva uzdahnula od olakšanja.
Na tlu su bile poredane cigle u obliku šestokrake zvezde. Nažalost, ta zvezda je bila okupana sunčevom svetlošću. Ona nevoljno izađe iz hlada i pođe prema njoj.
U daljini se začu dobovanje. Ninaeva se munjevito okrenu. Ogavna stvorenja prekrivena smeđim krznom pojaviše se preko obližnjeg brda, noseći sekire s kojih je kapala crvena krv. Ti Troloci joj deluju nekako pogrešno. Videla je negde ranije Troloke, mada se ne seća baš gde. Ovi su drugačiji. Možda je reč o nekom novom soju? Krzno im je gušće, a oči su im duboko utonule.
Ninaeva pođe bržim korakom, ali nije potrčala. Veoma je bitno da ostane spokojna. To je potpuno glupo. Zašto bi morala - ili želela - da ne beži kada ugleda Troloke u blizini? Sama će biti kriva ako pogine samo zato što nije bila spremna da ubrza korak.
Budi staložena. Ne kreči se prebrzo.
Nastavila je da ravnomerno korača, tako da je stigla do šestokrake zvezde u trenutku kada su joj se Troloci približili. Počela je tkanje koje je morala da načini i od njega odvojila jednu nit Vatre. Poslala je što dalje od sebe ogroman mlaz vreline, tako spaljujući najbližu od tih zveri.
Zuba stisnutih od straha, izatkala je ostatak neophodnog tkanja. Razdelila je svoja tkanja najmanje šest puta i za svega nekoliko trenutaka završila tu zamršenu stvar.
Postavila ju je na mesto, pa klimnula. Tako. Drugi Troloci su navirali, a ona ih je sve spalila mahnuvši rukom.
Šestokraka zvezda bila je uklesana u zid jednog kamenog luka. Pošla je prema njemu, pokušavajući da se suzdrži da se bojažljivo ne osvrne. Još Troloka nadire. Više nego što bi ona ikako mogla da pobije.
Dosegla je dovratak i zakoračila kroz njega.
Ninaeva je završila četrdeset sedmo tkanje koje je stvaralo zvuk praporaca u vazduhu. Bila je iznurena. To tkanje je morala da izatka na vrhu nemoguće uzanog tornja, stotinama stopa visokog. Vetar ju je tukao, preteći da je oduva odatle.
Prolaz se pojavio ispod nje, u noćnom vazduhu. Činilo se kao da je izrastao iz stranice kule, jedno desetak stopa ispod nje, vodoravno s tlom i okrenut prema nebu. Na njemu je bila šestokraka zvezda.
Stisnuvši zube, ona skoči s tornja i propade kroz prolaz..
Dočeka se u nekoj bari. Odeće više nije imala. Šta li joj se desilo? Ustade, režeći sebi u bradu. Besna je. Ne zna zašto, ali neko joj je uradio... nešto.
Tako je umorna. Za sve su oni krivi, ko god da su. Usredsredivši se na tu misao, neke stvari joj postadoše jasnije. Nije mogla da se seti šta su joj to uradili, ali pouzdano su oni krivi. Imala je posekotine na obe ruke. Je li išibana? Te posekotine je gadno bole.
Potpuno mokra, osvrnula se oko sebe. Završila je četrdeset sedam od stotinu tkanja. To zna, ali ne zna ništa drugo. Ništa sem činjenice da neko silno želi da ona pretrpi neuspeh.
Neće im dozvoliti da pobede. Ustala je iz bare, rešena da bude spokojna, pa je u blizini našla neku odeću. Bila je drečava, jarkoružičasta i žuta, s pozamašnom merom crvene. To joj se činilo kao uvreda. Svejedno se obukla.
Pošla je niz jednu močvarnu stazu, obilazeći živi pesak i bare sa ustajalom vodom, sve dok nije našla šestokraku zvezdu iscrtanu u blatu. Počela je sledeće tkanje, koje će učiniti da plamteča plava zvezda poleti u vazduh.
Nešto je ugrize za vrat. Ona pljesnu rukom i ubi crnomuvu. Pa, nije nikakvo iznenađenje što je njih našla u toj memljivoj baruštini. Biće joj drago kada...
Još jedna je ugrize za ruku. Ona je ubi. A onda kao da i vazduh zazuja kada se muve razleteše oko nje. Ninaeva stisnu zube, nastavljajući s tkanjem. Sve više i više ujeda gomilalo joj se po rukama. Nije mogla sve da ih pobije. Može li ih se nekako otarasiti pomoću tkanja? Poče da tka Vazduh kako bi stvorila lahor oko sebe, ali prestade kada začu vrištanje.
Čulo se tek slabašno zbog zujanja muva, ali zvučalo je kao dete koje je upalo u živo blato! Ninaeva zakorači u smeru odakle je dopirao taj zvuk, pa otvori usta da vikne, ali crnomuve joj se zarojiše pravo između usana, gušeći je. Upale su joj u oči, pa je morala da ih čvrsto zatvori.
To zujanje. To vrištanje. Ugrizi. Svetlosti, u grlu su joj! U plućima!
Završi tkanje. Moraš da završiš tkanje.
Nekako je nastavila, uprkos bolu. Zvuci buba bili su tako glasni da je jedva čula šištanje ognjene zvezde kada je poletela u vazduh. Brzo je izatkala tkanje da oduva muve, pa se osvrnula oko sebe kada je to učinila. Zakašljala se, sva drhteći. I dalje je osećala muve zalepljene za ždrelo. Nije videla nikakvo dete u opasnosti. Jesu li je to uši prevarile?
Ali jeste videla još jednu šestokraku zvezdu, iznad vrata urezanih u neko drvo. Pošla je prema njima dok su muve opet zujale oko nje. Spokoj. Mora da bude spokojna! Zašto? To nema nikakvog smisla! Ali svejedno je to radila, hodajući sklopljenih očiju dok su se muve rojile oko nje. Pružila je ruku, napipala vrata, pa ih otvorila i prošla kroz njih.