„Ništa", odgovori Perin.
„Sem toga", nastavi Balver, pružajući šaku u rukav, „među secikesama, dugoprstima i razbojnicima u Kairhijenu kruži uznemirujuće visok broj ovoga." Izvadi jedan list hartije s crtežom Perinovog lica. Sličnost je bila stravična. Perin prihvati hartiju, pa se namršti. Na njoj nisu bile ispisane nikakve reči. Balver mu pruži i drugu hartiju, istovetnu prvoj, nakon koje usledi i treća hartija, samo što je na njoj bio crtež Metovog lica.
„Odakle ti ovo?" upita Perin.
„Kao što rekoh, milostivi", objasni Balver, „ovi crteži se dele u izvesnim krugovima. Izgleda da je veoma veliki novac obećan bilo kome ko se pojavi s tvojim lešom, mada mi nije pošlo za rukom da saznam ko će zapravo platiti za to."
„A sve si ovo otkrio dok si bio u poseti učenjacima u Randovoj školi?", upita Perin.
Na ispijenom pisarevom licu nije se video ni tračak osećanja.
„Balvere, ko si zapravo ti?“
„Pisar. Pomalo vešt u otkrivanju tajni."
„Pomalo vešt? Balvere, nisam te pitao za tvoju prošlost. Mislim da svako zaslužuje priliku da počne ispočetka. Ali sada su Beli plaštovi ovde, a ti si u nekakvoj vezi s njima. Moram da znam o čemu je reč.“
Balver je neko vreme nemo stajao. Podignuti platneni zidovi paviljona šuštali su na vetru.
„Milostivi, moj prethodni poslodavac bio je čovek koga sam duboko poštovao", kaza mu Balver. „Deca Svetla su ga ubila. Neki od njih možda bi me prepoznali."
„Ti si za tu osobu radio kao uhoda?", upita Perin.
Balver vidno iskrivi usne naniže, pa tišim glasom odgovori: „Milostivi, ja samo dobro pamtim činjenice."
„Da, pamtiš ih veoma dobro. Balvere, ti si mi veoma koristan. Samo pokušavam da ti to stavim do znanja. Drago mi je što si ovde."
Čovek je mirisao zadovoljno. „Milostivi, ako mogu da kažem, pravo je osveženje što radim za nekoga ko na moja saznanja ne gleda kao da obično sredstvo za izdaju ili ugrožavanje ljudi oko sebe."
„Pa, to može biti, ali verovatno bi trebalo da počnem bolje da te plaćam", primeti Perin.
Balver na te Perinove reči zamirisa prestavljeno. „To neće biti neophodno."
„Ti bi od bilo kog velmože ih trgovca mogao da tražiš veliku platu!"
„Sitni i nebitni ljudi", odgovori Balver, malčice odmahujući prstima.
„Da, ali mislim da bi te oni svejedno bolje plaćali. To je sasvim razumno. Ako unajmiš šegrta za svoju kovačnicu, a ne plaćaš ga dovoljno dobro, on će zadiviti tvoje uobičajene mušterije, a onda otvoriti novu kovačnicu preko puta tvoje čim to bude mogao da priušti."
„Ah, moj lorde, ali ti ne razumeš", odgovori mu Balver. „Meni novac ništa ne znači. Saznanja - to je ono što je bitno. Činjenice i otkrića... oni su kao grumenje zlata. Mogao bih da dam to zlato običnom bankaru da od njega napravi novac, ali ja više volim da ga dam majstoru zanatliji da od njega načini nešto prelepo.
Molim te, milostivi, pusti me da ostanem običan pisar. Vidiš, jedan od najlakših načina da se oceni je li neko nešto više od onoga kakvim se čini jeste da mu se provere prihodi." Zasmeja se. „Tako sam otkrio priličan broj ubica i uhoda, vala jesam. Nema potrebe za platom. Prilika da radim za tebe dovoljna mi je plata."
Perin slegnu ramenima, ali klimnu, a Balver ode. Perin izađe iz paviljona, gurajući crteže u džepove. Uznemirili su ga. Bio je spreman da se opkladi da tih crteža ima i u Andoru i da su ih tamo Izgubljeni razdelili.
Prvi put se zapitao hoće li mu vojska biti potrebna samo da bi bio bezbedan. Bila je to onespokojavajuća misao.
Talas zverskih Troloka preplavi vrh brda i pregazi poslednje utvrde. Stenjali su i zavijali, dok su njihovi debeli prsti kidali mrko saldejsko tle i grabili mačeve, kukasta koplja, čekiće, motke i drugo gadno oružje. Nekima su kapale bale sa usana iz kojih su štrčale kljove, dok su drugi imali široke i previše ljudske oči usađene iznad kukastih kljunova. Njihovi crni oklopi bili su ukrašeni šiljcima.
Ituraldeovi ljudi stajali su s njim na dnu zadnje padine. Naredio je da se donji logor podigne i povuče što je više moguće južno niz rečnu obalu. Za to vreme, vojska se povukla sa utvrda. Nimalo mu se nije dopadalo to što je morao da se povuče sa uzvisine, ali bilo bi smrtonosno da su ga u napadu saterali niz tu strmu padinu. Imao je prostora da se povuče, pa ga je iskoristio sada kada su utvrde izgubljene.
Svoju vojsku je postavio neposredno u podnožje brda, blizu mesta gde je bio donji logor. Domanski vojnici nosili su čelične kalpake i svoja četrnaest stopa dugačka koplja postavili tako da su zadnjim krajem bila zarivena u zemlju, a držali su ih čvrsto, čeličnih glava uprtih prema visokom talasu Troloka. Klasičan odbrambeni položaj: tri redova kopljonoša i štitonoša; koplja nagnuta prema vrhu padine. Kada prvi red kopljanika ubije Troloke, povući će se i osloboditi svoje oružje, omogućavajući drugom krugu da pođe za korak i ubije. Lagano i pažljivo povlačenje, red za redom.
Dvostruki red lukonoša poče da odapinje strele, koje su kao kiša padale među Nakot Senke, tako da su se telesine kotrljale niz padinu, neke i dalje vrišteći i rasipajući tamnu krv oko sebe. Veći broj samo je nastavio da juriša preko svoje sabraće, pokušavajući da se dokopa kopljanika.
Jedan Trolok orlujske glave izgubio je život na vrhu koplja ispred Ituraldea. Kljun mu je bio okrunjen, a glava - sa očima grabljivice - stajala je povrh bivoljeg vrata. Krajevi perja bili su mu premazani nekakvom tamnom i masnom tvari. Čudovište je kreštalo dok je umiralo, glasa tihog i samo ovlaš ptičjeg, nekako obrazujući grlene glasove na troločkom jeziku.
„Stojte!" vikao je Ituralde, okrećući se i kasom terajući konja niz red kopljanika. „Zadržite poredak, plamen vas spalio!"
Troloci su hrlili niz padinu i ginuli probodeni tim kopljima. To će biti tek privremeno olakšanje. Troloka je previše, tako da bi čak i trostruki red kopljanika koji bi se smenjivali bio nadvladan. To je čisto odugovlačenje. Ostatak njegove vojske počeo je da se povlači iza kopljonoša. Kada bojni redovi oslabe, Aša’mani će breme odbrane preuzeti na sebe, kupujući vreme da se kopljanici povuku.
To jest, ako Aša’mani budu imali snage. Snažno ih je pritiskao. Možda i previše. Nije znao njihova ograničenja, kao što je poznavao ograničenja običnih vojnika. Ako budu mogli da skrše troločki napad, njegova vojska će se povući ka jugu. To povlačenje će ih odvesti pored bezbednosti Maradona, ali neće im biti dozvoljeno da uđu u grad. Oni iza tih zidina odbili su sve Ituraldeove pokušaje da stupe u dodir. Svakog puta jedini odgovor mu je bio: „Ne trpimo zavojevače." Krvave budale.
Pa, Troloci će verovatno opkoliti Maradon i otpočeti dužu opsadu, što će njemu i njegovim ljudima dati vremena da se povuku na neki položaj koji je lakše braniti.
„Stojte!", opet viknu Ituralde, jašući pored jednog dela gde je troločki napad počeo da pokazuje napredak. Povrh jednog brdskog utvrđenja vrebao je čopor vukoglavih Troloka, krajnje oprezno, dok su njihovi saborci jurišali niz padinu ispred njih. „Strelci!", viknu Ituralde i pokaza.
Kiša strela usledi nakon njegove naredbe, zasipajući vukoglave Troloke, ili „mozgove", kako je Ituraldeova vojska počela da ih naziva. Troloci imaju svoje družine i svoj poredak, ali njegovi ljudi su počeli da pojedince oslovljavaju po njihovim crtama. „Rogovi" za jarce, „kljunovi" za jastrebove, „ruke" za medvede. Oni s vučjim glavama često su među pametnijim Trolocima; neki Saldejci su čak tvrdili da su ih čuli kako govore ljudski jezik, pokušavajući da se pogađaju s neprijateljima, ih da ih obmanjuju.
Ituralde sada mnogo zna o Trolocima. Čovek mora da poznaje svog neprijatelja. Nažalost, postoji velika raznovrsnost kada je reč o troločkoj pameti i ličnosti. A ima mnogo Troloka koji dele telesne osobine raznih skupina. Ituralde je bio spreman da se zakune kako je video jednu izopačenu spodobu s jastrebovim perjem i kozjim rogovima.