Naslov izvornika
The Jevel of St Petersburg
Copyright © Kate Furnivall, 2010
Sadržaj
U užem izboru za RNA Pure Passion Award za najbolji povijesni roman i najbolji ljubavni roman godine!
Nakon Ruske konkubine i Konkubinine tajne priča o „Djevojci lisici“ Lidiji Ivanovoj, kojom je Kate Furnivall osvojila hrvatsku i svjetsku publiku vraća se na početak - točnije, u doba kad je Lidijina majka, mlada pijanistica Valentina, svojom ljepotom i talentom osvajala plemstvo Sankt Peterburga.
Godina je 1910. i svijet se petrogradskom plemstvu još čini sigurnim mjestom, toliko da ljubav koja se razvija između ruske ljepotice i danskog inženjera Jensa Friisa može izazvati sablazan. U romansi s Friisom Valentina upoznaje strast kakvu dotad nije osjetila, a kad je roditelji požele udati za ruskog grofa, ona će učiniti sve da bi izborila pravo na slobodu i ljubav po vlastitu izboru. Uskoro, međutim, crveni vihor zahvatit će Rusiju, a car, Duma i boljševici natjerat će Valentinu da izabere stranu. Taj izbor život će joj promijeniti zauvijek.
Napet, elegantan i snažan roman o ljubavi rastrganoj ratom.
Library Journal
Savršeno štivo za odmor.
Marie Claire
Fantastično, ambiciozno, zanosno.
Kate Mosse
Za Carole i Wendy,
s ljubavlju
Zahvale
Duboko sam zahvalna Jo Dickinson koja mi je, uz vlastite porođajne muke i rodiljski dopust, strpljenjem i pronicavošću pomagala tijekom porođajnih muka pri nastanku ovoga romana, te cijelom njezinu timu u izdavačkoj kući Little Brown, a pogotovo Caroline Hogg koja je vrlo vješto uskočila. Posebna hvala i Emmi Stonex na tankoćutnosti i zadivljujućoj vještini dotjerivanja rukopisa.
Od srca hvala mojoj izvrsnoj agentici Teresi Chris na njezinu pouzdanom i uvijek pronicavom vodstvu. Zahvalna sam također Eleni Shifrini na svesrdnoj pomoći pri istraživanju i ruskom jeziku te Susan Clark na savjetima vezanima za glazbu. Marian Churchward duboko me je zadužila time što je moje škrabotine pretvorila u čitljiv rukopis i što je sa mnom dijelila kekse s čokoladom. Jednako tako, kao i uvijek, od srca hvala mojim prijateljima iz Brixhama što su me slušali kako jadikujem i pritom mi nalijevali čaše merlota.
Golema hvala mojem suprugu Normanu na bodrenju i razumijevanju, a pogotovo na zgodnim idejama.
1
Tesovo, Rusija
Lipanj 1910.
Valentina Ivanova nije kanila umrijeti. Ne ovdje. Ne sada. Ne ovako. Prljavih stopala i zamršene kose, a tek je počela živjeti. U mutnom zelenom polumraku šume pogledala si je prste i iznenadila se što su tako mirni. U sebi je drhtala.
Oduvijek je više pozornosti obraćala na prste nego na lica jer su oni odavali mnogo više. Ljudi znaju kontrolirati izraz lica. Na ruke zaboravljaju. Njezine su pak bile sitne, premda snažne i gipke zahvaljujući tolikim satima sviranja glasovira — no kakve sad koristi od toga? Prvi put shvatila je kako stvarna opasnost utječe na ljudski um kad joj se od straha sledio mozak.
Mogla bi potrčati. A mogla bi se i skriti. Ili bi pak mogla ostati na mjestu, prilijepljena za deblo breze, i pustiti da je pronađu.
Tamne prilike nečujno su se prikradale između stabala, zaklonjene mračnim prostranstvom šume što ju je okruživala. Trenutačno ih nije mogla ni vidjeti ni čuti, no znala je da su ondje. Činilo se da iščezavaju poput kornjaša ispod kore drveća, nevidljivi i bez traga, no svaki put kad bi naglo okrenula glavu u jednu ili drugu stranu, krajičkom oka spazila bi ih kako se kreću. Osjetila bi ih u strujanju zraka, rijetka i tajnovitog. Ili u drugačijem lomu svjetla na šumskom tlu u sumrak.
Tko su ti ljudi? Nosili su puške, no nisu izgledali kao lovci. Kakvi lovci nose crne kukuljice? Kakvi lovci imaju krinke s uskim prorezima za oči i nepravilno izrezanim otvorom za usta?
Protrnula je. Nije bila spremna umrijeti.
Stopala su joj bila bosa. Cipele je izula i odbacila nakon dugog galopa uz padinu brežuljka i kroz polja. Kad se išuljala iz kreveta, nebo je još bilo mračno. Nije ponijela ni ukosnice i kopče, ni rukavice i šešir, ukrase za koje je njezina majka tvrdila da ih mlada dama mora nositi u svakom trenutku provedenom izvan kuće. Navršivši sedamnaestu bila je dovoljno stara da sama odlučuje. Stoga je preko glave navukla laganu haljinu bez rukava, iskrala se iz kuće, osedlala Dašu i došla ovamo, na svoje omiljeno mjesto na očevu seoskom imanju. Uronila je u mračni rub šume odakle je obožavala promatrati kako zora rudi nad Tesovom.
Bosi su joj prsti uživali u dodiru crne zemlje, vlažne poput sirupa. Vjetar joj je mrsio dugu tamnu kosu šibajući joj obraze i omotao je oko vrata. Ovdje je osjećala slobodu koja bi u njoj odriješila nešto što je bilo odveć čvrsto sapeto. Tako bi se osjećala svaki put kad bi obitelj napustila Sankt Peterburg i došla u Tesovo gdje bi provodili lijene ljetne mjesece i duge bijele noći kad sunce gotovo uopće nije ni zalazilo za obzor.
Sve dok nije ugledala puške.
I muškarce pod kukuljicama. Odjevene u crno kako se prikradaju kroz sjenoviti svijet šume. U dnu leđa nakupio joj se znoj dok im je izmicala skrivajući se iza stabla. Čula je samo mrmorenje prigušenih glasova te je neko vrijeme čekala, nadajući se da će otići. No tek kad je rumena zora povukla crtu nalik na krvavi trag između stabala, muškarci su se najednom razdvojili, potpuno iščeznuvši, te Valentina osjeti kako joj srce bubnja od straha. Šapat? Je li to čula šapat iza leđa? Okrene se. Zagledala se u sjene, no nije nikoga vidjela. Već sljedećeg trenutka pred njom zatreperi neka prilika. Tamna i brza, strugnuvši ustranu. Još jedna ravno naprijed. Opkoljavali su je. Koliko njih? Utonula je u gustu maglu što se dizala s tla i stala se četveronoške probijati kroz gustu šikaru. Tanki sivi pramenovi magle ovijali su joj se oko gležnjeva, a grane joj posezale za licem, no nije se zaustavljala sve dok se umalo nije sudarila s nogama što su slijedile trag neke životinje ispred nje. Sledila se. Jedva da je disala u svom lisnatom skloništu od paprati. Noge su joj zastale, a ona je prestravljeno prikovala pogled za suknenu zakrpu koja joj je bila loše zašivena na hlačama kod koljena, te potom krenula dalje. Izmaknula se ulijevo i odšuljala se dalje. Kad bi uspjela doći do ruba šume gdje je privezala konja, mogla bi...
Udarac je došao iz vedra neba. Oborio ju je na leđa. Ležala je izvaljena na vlažnoj zemlji posežući za rukom koja joj je ščepala rame i zarivši zube u njezino zapešće. Zubima je okrhnula kost, no zagrizla je još jače te je osjetila okus krvi. Ruka odjednom uz psovku popusti stisak te Valentina skoči na noge, no teška je ruka svom snagom udari po čeljusti, odbacivši je licem u stablo.
“Ovdje je!” viknuo je dubok glas.
Valentina pokuša potrčati. Vrtjelo joj se u glavi, no opazila je da joj se sprema i druga pljuska pa je čučnula. Čula je kako je napadačev dlan škljocnuo kad je tresnuo o deblo i njegov gnjevni urlik. Osovila se na noge i krenula, no zemlja joj je izmicala pod nogama. Ljuljala se pod njom, stapajući se sa sivom izmaglicom i zaplamtjevši svaki put kad bi je presjekla zraka sunca.
“Zaustavite je!”
“Sranje! Dermo! Upucaj je!”
Upucaj?
Zveket olova u cijevi puške rasparao joj je um. Zamaknula je za stablo i primijetila kako joj ruke nekontrolirano drhte na kori debla što se ljuštila.
“Čekajte!” doviknula je.