Berlioz je s velikom pažnjom slušao neugodnu priču o raku i tramvaju i počele su ga mučiti neke neugodne misli. «Nije on stranac! Nije stranac! — mislio je — on je čudan subjekt… ali, dopustite, tko je on?» — Vi želite zapušiti, kako vidim? — neočekivano se ne znanac obratio Bezdomnom. — Kakve cigarete volite?
— A vi imate različite, zar ne? — mračno je upitao pje snik kojemu je ponestalo cigareta.
— Kakve najviše volite? — ponovio je neznanac.
— Pa, «Našu marku» zlobno je odgovorio Bezdomni.
Neznanac je brzo izvadio iz džepa kutiju za cigarete i ponudio je Bezdomnome.
— «Naša marka».
Urednika i pjesnika nije toliko začudilo da se u kutiji našla upravo «Naša marka» koliko sama kutija. Bila je golema, od suhog zlata i kod otvaranja, na njezinom poklopcu zablistao je, plavim i bijelim svjetlom briljantni trokut.
Književnici su pomislili različite stvari. Berlioz: «Ne, stranac je!», a Bezdomni: «Gle, vrag neka ga nosi! A?» Pjesnik i vlasnik kutije zapušili su, a nepušač Berlioz je odbio cigaretu.
«Moram mu odgovoriti — odlučio je Berlioz — da, tako, čovjek je smrtan, nitko to ne osporava. Ali stvar je u tome da…» Ipak, nije mu uspjelo izustiti te riječi, jer je progovorio stranac: — Da, čovjek je smrtan, ali to bi bilo tek pola nevolje.
Zlo je u tome da je on ponekad nepredvidivo smrtan, eto u čemu je trik! I općenito, on ne može reći čak ni što će raditi danas navečer.
«Kakvo je to apsurdno tretiranje pitanja…» — pomislio je Berlioz i odvratio: — Ali, to je već pretjerivanje. Moja današnja večer meni je više ili manje točno poznata. Razumije se samo po sebi, ako mi na Bronoj ulici padne na glavu cigla… — Cigla bez razloga — značajno ga je prekinuo nezna nac — nikome i nikada ne pada na glavu. U vašem slučaju, uvjeravam vas, ona vam nimalo ne prijeti. Vi ćete umrijeti drugačijom smrću.
— Možda vi znate kakvom? — s potpuno prirodnom ironijom raspitao se Berlioz, uvučen u neki stvarno apsurd ni razgovor — pa ćete mi reći?
— Odmah, — odazvao se neznanac. Pogledom je pro— mjerio Berlioza kao da se sprema da mu šasije odijelo, kroz zube promrmljao nešto kao: «Jedan, dva… Merkur u drugoj kući… mjesec je nestao… šest — nesreća…
večer — sedam…» — pa je glasno i radosno objavio: — Vama će odrezati glavu!
Bezdomni je divlje i bijesno izbuljio oči na bezobzirnog neznanca, a Berlioz je upitao, kiselo se osmjehnuvši: — A tko zapravo? Neprijatelj? Intervencionisti?
— Ne — odgovorio je subesjednik — Ruskinja, komso— molka.
— Hm… — progunđao je Berlioz kojeg je neznančeva šala razdražila — to je, oprostite, vrlo malo vjerojatno.
— Molim da i vi meni oprostite — odgovorio je stranac — ali to je tako. Da, htio bih vas upitati što ćete raditi da nas navečer, ako nije tajna?
— Nije tajna. Sada ću otići kući u Sadovu ulicu, a za tim u deset sati navečer održat će se u MASSOLITu sjed nica kojoj ću ja predsjedavati.
— Ne, to nikako ne može biti — tvrdo se usprotivio stranac.
— A zašto?
— Zato — odgovorio je stranac i žmirkavo pogledao u nebo gdje su letjele crne ptice sluteći večernji hlad — jer je Anuška već kupila suncokretovo ulje, i ne samo da ga je kupila nego ga je i prolila. Zato se sjednica neće održati.
Nastupila je, što je valjda razumljivo, potpuna tišina pod lipama.
— Oprostite — poslije stanke progovorio je Berlioz, gledajući stranca koji je mljeo gluposti — u kakvoj je vezi s tim suncokretovo ulje… i Anuška?
— Evo u kakvoj je vezi suncokretovo ulje — odjednom je progovorio Bezdomni očito odlučivši da nezvanom subesjedniku objavi rat. — Niste li vi, građanine, bili nedavno u lječilištu za umobolne?
— Ivane! — tiho je uskliknuo Mihail Aleksandrovič.
Ali se stranac nije nimalo uvrijedio i preveselo se na smijao.
— Bio sam, bio sam, i ne jedanput! — uzviknuo je smi jući se, ali nije s pjesnika skidao nenasmijano oko. — Gdje ja sve nisam bio! Samo mi je žao što nisam našao vremena da upitam profesora što je to shizofrenija. Ali vi ćete to od njega sami doznati, Ivane Nikolajeviču!
— Odakle znate kako se ja zovem?
— Smilujte se, Ivane Nikolajeviču, ali tko ne zna za vas? — Stranac je izvukao iz džepa jučerašnji broj «Književ nih novina» i Ivan Nikolajevič ugledao je na prvoj strani svoju sliku a ispod nje svoje vlastite pjesme. Ali dokaz sla ve i popularnosti koji ga je još jučer tako radovao sada ga nije nimalo veselio.
— Ispričavam se — rekao je i njegovo se lice smrklo — možete li pričekati časak? Htio bih svome drugu reći ne koliko riječi.
— O, samo izvolite! — uzviknuo je neznanac. — Tu, pod lipama, tako je lijepo, a ja se, osim toga, nikamo ne žurim.
— Znaš što, Miša — šaptao je pjesnik, odvukavši Berlio— za u stranu — on nije nikakav turist, nego špijun. To je ru ski emigrant koji se prebacio k nama. Zatraži od njega do kumente, inače će otići…
— Misliš? — uznemireno je šapnuo Berlioz i pomislio: «A možda on ima pravo!» — Vjeruj ti meni — zapištao mu je pjesnik u uho — on se prenavlja da je lud, da bi nešto ispitao. Čuješ li kako go vori ruski — dok je pjesnik govorio, kradom je gledao i pa zio da stranac ne bi utekao — idemo, zadržimo ga, inače će otići…
Pjesnik je povukao Berlioza za ruku prema klupi.
Neznanac nije sjedio nego je stajao kraj nje, držeći u rukama nekakvu knjižicu u tamnosivom uvezu, nabijeni omot iz dobrog papira i posjetnicu.
— Oprostite mi što sam se u žaru našeg spora zabora vio predstaviti. Evo moje posjetnice, putnice i poziva dadođem u Moskvu radi konzultacije — ozbiljno je progovorio stranac, pronicavo gledajući obojicu književnika.
Ovi su se zbunili. «Vraže, čuo je sve…» — pomislio je Berlioz i uljudnom gestom pokazao da predočenje dokumenata nije potrebno. Dok ih je stranac pružao uredniku, pjesniku je uspjelo razabrati na posjetnici riječ «profesor», tiskanu latinicom, i prvo slovo prezimena — dvostruko «V» — «W».
— Drago mi je — istovremeno je zbunjeno mrmljao urednik, i stranac je stavio dokumente u džep.
Odnosi su na taj način bili uspostavljeni i sva su trojica ponovo sjela na klupu.
— Vi ste pozvani k nama u svojstvu konzultanta, pro fesore? — upitao je Berlioz.
— Da, kao konzultant.
— Vi ste Nijemac? — raspitao se Bezdomni.
— Ja?.. — upitao je profesor i odjednom se zamislio.
— Da, molim, Nijemac… — rekao je.
— Govorite izvrsno ruski — primijetio je Bezdomni.
— O, ja sam uopće poliglot i znam mnogo jezika — od govorio je profesor.
— A kakva je vaša struka? — raspitao se Berlioz.