„Uh... dakle, što se toga tiče, sada...“ Gil se zagleda u njega, ponovo strže šešir sa glave, a onda opet natuče. „Ja... uh... moram da se pobrinem za kola, moj lorde. Moram da proverim da je sve spremno."
„I slepac bi video da su kola spremna", odgovori Perin. „O čemu je reč?“
Gil se užurbano osvrtao u potrazi za drugim izgovorom. Ne našavši nijedan, on klonu. „Ja... pretpostavljam da ćeš čuti pre ili kasnije", promrmlja on. „Vidiš, moj lorde, Lini...“ On duboko udahnu. „Jutros je, pre sunca, otpešačila do majenskog logora da vidi kako si i... uh... zašto se nisi vratio. Šatori Prve su bili zatamnjeni, ali jedna njena služavka je bila budna i ona je rekla Lini... Ona je nagovestila... Hoću da kažem... Ne gledaj me tako, moj lorde."
Perin prekide da se mršti. Makar je pokušao, po svaku cenu. Ipak je ostalo u njegovom glasu. „Spaljen da sam, spavao sam u tom šatoru, čoveče. To je sve što sam uradio! Reći ćeš joj to."
Punački čovek se žestoko zakašlja. „Ja?“, frknu Gil kada je konačno mogao da govori. „Ti hoćeš da joj ja kažem? Razbiće mi lobanju ako i pomenem nešto o tome! Mislim da je rođena u Far Madingu usred oluje. Verovatno je, čim se rodila, rekla gromu da zaćuti. Verovatno je zaćutao."
„Ti si šambajan“, reče Perin. „Ne može sve biti utovaranje kola u snegu.“ Došlo mu je da nekog ujede.
Gil kao da je to osetio. Mrmljajući pozdrave, on se tržnu u naklon i žurno ode omotavajući ogrtač oko sebe. Ne da pronađe Lini, bio je siguran Perin. Gil je naređivao u domaćinstvu, takvom kakvo je bilo, ali nikad njoj. Niko nije naređivao Lini, osim Faile.
Perin je mrzovoljno gledao izviđače kako odjahuju kroz snežnu vejavicu: desetorica su već zagledala drveće oko sebe pre nego što su stigli van vidokruga kola. Svetlosti, žene bi poverovale u bilo šta o muškarcu, dok god je to loše. I što je gore, više su o tome morale da pričaju. Mislio je da mora da brine samo o Roseni i Nani. Verovatno je Lini čim se vratila rekla Breani, Failinoj drugoj služavci, a do sada je Breana sigurno rekla svakoj ženi u logoru. Bilo ih je dosta među konjovocima i vozačima zaprežnih kola, a Kairhijenjanke kao Kairhijenjanke, verovatno su bile željne da sve proslede i muškarcima. Na tako nešto se nije blagonaklono gledalo u Dve Reke. Kada jednom krene da te bije zao glas, teško je da skineš ljagu sa sebe. Iznenada ljude koji su se izmakli da mu daju prostora sagleda u drugom svetlu kao i nesigurnost s kojom su ga gledali, čak i Lema koji je pljunuo. U njegovom sećanju Kenlijev osmeh postade mrštenje. Jedina svetla tačka je bilo to što Faila ne bi poverovala u tako nešto. Naravno da ne bi. Sigurno ne.
Kenli se posrćući vratio kroz sneg, vukući za sobom Koraka i svog krupnog škopca. Oba konja su bila izmučena hladnoćom, uši su im bile posuvraćene unazad, a repovi zamršeni, a mrkov se nije trudio da ugrize Kenlijevu kobilu kao što je obično činio.
„Ne pokazuj stalno zube", brecnu se Perin grabeći uzde Koraku. Dečak ga sumnjičavo pogleda, a onda se odšunja obzirući se preko ramena.
Gunđajući ispod glasa, Perin proveri kolan. Bilo je vreme da nađu Masemu, ali on još nije uzjahao. Rekao je sebi da je to zato što je umoran i gladan, da hoće samo malo odmora i nešto da prezalogaji, ako bi išta našao. Rekao je to sebi, ali je nastavio da gleda spaljena imanja i ljude obešene uz put, muškarce i žene, pa čak i decu. Čak i da je Rand još u Altari, bio je to dug put. Dug put, i on nije imao izbora. Barem nijedan na koji bi sebe mogao da prisili.
Stajao je čelom oslonjen na Korakovo sedlo kada je izaslanstvo mladih budala koje su se vezale uz Failu, gotovo desetoro njih, zažamorilo oko njega. Ispravio se nestrpljivo, želeći da ih sve prekrije sneg.
Selanda, niska i vitka, stade Koraku uz sapi i podboči se pesnicama u zelenim rukavicama, dok joj se čelo boralo u ljutitom mrštenju. Uspevala je da se šepuri stojeći mirno. Uprkos tome što je snežilo, jedna strana njenog kaputa je bila zabačena unazad da joj otvori pristup maču, otkrivajući svetle ureze preko prednje strane njenog tamnoplavog kaputa. Sve žene su bile u muškoj odeći i s mačevima, i obično su bile dvaput spremnije da ih upotrebe nego muškarci, što je samo po sebi dosta govorilo. I muškarci i žene podjednako bili su prema svakome plahoviti, i borili bi se u dvobojima svakodnevno da nije bilo Faile da stane tome u kraj. I muškarci i žene podjednako, družina sa Selandom je mirisala ljuto, nabusito, zlovoljno i drsko, i sve to beše pomešano; taj miris mu je neprijatno grebao nos. „Vidim te, moj lorde Perine", reče Selanda zvanično, sa oštrim kairhijenskim naglaskom. „Sve se priprema za polazak, ali mi i dalje ne možemo da dobijemo svoje konje. Hoćeš li ispraviti to?“ Uspela je da zvuči kao da zahteva.
Vidi ga, je li? Želeo je da on ne vidi nju. „Aijeli hodaju" odsekao je i prigušio zev, ne obazirući se na besne poglede koje je izazvao. Pokušao je da više ne misli na spavanje. „Ako nećete da hodate, vozite se kolima."
„Ne možeš to da uradiš!" ustvrdi ponosno jedna Tairenka, stežući jednom rukom ivicu kaputa, a drugom dršku mača. Veliki rukavi s crvenim trakama delovali su potpuno čudno s njenim punim grudima. „Crvenokrila je moja omiljena kobila! Neće mi biti uskraćena!"
„Treći put“ reče Selanda nedokučivim glasom. „Kada se večeras zaustavimo, raspravićemo tvoj toh, Medora Damara."
Po svoj prilici, Medorin otac je bio starac koji se povukao na svoje seosko imanje pre više godina, ali Astoril je, ipak, i dalje bio visoki lord. Ako se sve uzme u obzir, to je postavljalo njegovu kćerku prilično iznad Selande, niže plemkinje u Kairhijenu. Pa ipak, Medora je progutala knedlu, a oči je toliko razrogačila da je delovalo kao da očekuje da je živu oderu.
Iznenada je Perinu bilo preko glave ovih budala i njihovog jadnog izigravanja Aijela i toga zamešateljstva s glupostima o čistokrvnom visokom plemstvu. „Kada ste počeli da uhodite za moju ženu?" zahtevao je da zna. Ne bi bili ukočen ij i ni da su im se kičme smrzle.
„Mi izvršavamo male zadatke i naloge onako kako to gospa Faila zahteva od nas s vremena na vreme“, vrlo pažljivo reče Selanda nakon duge ćutnje, U njenom mirisu se snažno osetilo okolišanje. Cela gomila je mirisala poput lisica koje se pitaju je li im jazavac zaposeo jazbinu.
„Je li moja žena zaista pošla u lov, Selanda?" zarežao je gnevno. „Pre toga nikad nije htela." Bes je kipteo u njemu kao plamen podstican svime što se desilo tog dana. Jednom rukom je odgurnuo Koraka i zakoračio ka ženi, nadvijajući se nad njom. Ždrebac zabaci glavu osetivši Perinovo raspoloženje. Svi zglobovi u pesnica ga zaboleše koliko je čvrsto stegao uzde. „Ili je izjahala da se nađe s nekim od vas, dok ste dolazili pravo iz Abile? Je li oteta zbog vašeg prokletog uhođenja?"
To nije imalo nikakvog smisla, i znao je čim su mu reči napustile usne. Faila je mogla da priča s njima bilo gde. I nikad ne bi organizovala sastanak sa svojim doušnicima - Svetlosti, svojim doušnicima! - dok je u društvu s Berelajn. Uvek je bila greška progovoriti bez razmišljanja. Znao je za Masemu i Seanšane zahvaljujući njihovom uhođenju. Ali hteo je da iskali bes, trebalo mu je da iskali bes, a ljudi koje je želeo da čekićem smrvi u prašinu bili su miljama daleko. S Failom.
Selanda nije ustuknula pred njegovim gnevom. Oči joj se skupiše u dva procepa. Prsti su joj se otvarali i zatvarali na balčaku mača, i nije bila jedina. „Umrli bismo za gospu Failu!“, odsekla je ona. „Ništa što smo mi uradili nije je dovelo u opasnost! Zakleli smo joj se vodenim zavetom!" Faili, a ne njemu, čulo se u tonu njenog glasa.
Treba da se izvini. Znao je da treba. Umesto toga reče im: „Možete da dobijete svoje konje ako mi date reč da ćete raditi kako vam ja kažem i da nećete pokušati ništa brzopleto." To i nije bila prava reč za ovu družinu. Bili bi u stanju da pojure sami čim saznaju gde je Faila. Bili bi u stanju da pro- ; uzrokuju to da Failu ubiju. „Kada je nađemo, ja ću odlučiti kako je spasti. Ako vaš vodeni zavet kaže drugačije, možete ga vezati u čvor, inače ću ja vezati vas."