„Postoji jedna začkoljica", veoma napadno mu se obrati Elejna. Nagnula se ka njemu, kao da pokušava snagom volje da ga natera da sluša šta mu govori. „Jedno vezivanje ne štiti te od drugog. Sestre ne vezuju jednog istog čoveka samo zbog običaja, Rande, zato što ne žele da ga dele, a ne zato što se to ne može učiniti. A to nije ni protiv zakona Kule.“ Naravno, neki od običaja imali su snagu zakona, bar u očima sestara. Činilo se da Ninaeva svakoga dana sve više prihvata običaje i dostojanstvo Aes Sedai. Kada bude saznala za ovo, verovatno će proleteti pravo kroz krov. „Pa, mi želimo da te delimo! Mi ćemo te deliti, ako se slažeš.“
Koliko lako je to izgovorila! Nekad je bila ubeđena da to ne bi mogla. Sve dok nije shvatila kako voli Avijendu koliko i njega, samo drugačije. A i Min, naravno; bude li imala priliku, Alanu će odrati od glave do pete, ali Avijenda i Min su bile nešto potpuno drugo. One su bile deo nje. Na neki način, one su bile ona, a ona je bila one.
Ublažila je ton. „Pitam te, Rande. Mi te pitamo. Molim te, dopusti nam da te vežemo.“
„Min“, promrmljao je, gotovo optužujući. Gotovo očajnički je posmatrao Minino lice. „Ti si znala, zar ne? Znala si, ako samo bacim pogled na njih...“ Odmahivao je glavom, ne mogavši ili ne želeći da nastavi.
„Nisam znala za vezivanje sve dok mi nisu rekle, pre manje od sata“, rekla je uzvrativši mu najnežnijim pogledom koji je Elejna ikada videla. „ Ali znala sam, nadala sam se, da će se to dogoditi ako ih ponovo budeš video. Neke se stvari moraju dogoditi, Rande. Moraju se dogoditi.“
Rand je buljio u svoj pehar vina, trenuci su se razvukli u sate, i on ga konačno spusti na poslužavnik. „Dobro“, tiho je rekao. „Ne mogu da kažem kako ovo ne želim, zato što želim. Svetlost me spalila zbog toga! Ali razmislite o ceni. Razmislite o ceni koju ćete platiti."
Elejna nije morala da razmišlja o ceni. Znala ju je od početka, raspravljala je o njoj sa Avijendom kako bi se uverila da i ona takođe razume. Objasnila ju je Min. Uzmi ono što želiš i plati za to, govorila je stara poslovica. Nijedna od njih nije morala da razmišlja o ceni; znale su je, i bile su spremne da je plate. Međutim, nije bilo vremena za gubljenje. Čak ni sada je ne bi iznenadilo da on odjednom presudi kako je cena previsoka. Kao da je to bila odluka koju on treba da donese!
Otvorivši se ka saidaru, povezala se sa Avijendom dok su se jedna drugoj osmehivale. To što je jedna bila svesna druge u mnogo većoj meri, što su mnogo ličnije delile raspoloženja i osećanja uvek joj je pričinjavalo zadovoljstvo koje je opet delila sa sestrom. Ovo je veoma ličilo na ono što će podeliti s Random. Ovo je pažljivo osmislila, proučavajući ga iz svih uglova. Mnogo joj je pomoglo ono što je uspela da nauči o aijelskom tkanju za usvajanje. Ovo joj je prvi put i palo na pamet za vreme te ceremonije.
Pažljivo je izatkala Duh, tok od preko stotinu niti, a svaka je bila precizno postavljena; onda je prostrla tkanje preko Avijende, koja je sedela na podu, a tad isto uradi s Min na ivici stola. Na neki način, to uopšte nisu ni bila dva odvojena tkanja. Sijala su izrazitom sličnošću, a činilo se kao da, kada pogleda u jedno, istovremeno vidi i drugo tkanje. To nisu bila tkanja upotrebljena u ceremoniji usvajanja, ali zasnivala su se na istim načelima. Ona su uključivala; isto se događa svakome ko je upleten u to tkanje. Čim je tkanje bilo na mestu, ona Avijendi predade vođstvo nad krugom. Tkanja koja je već bila sačinila ostadoše, a Avijenda smesta izatka istovetna tkanja nad Elejnom, pa ponovo nad Min, uplićući ga tako da je postalo neraspoznatljivo od Elejninog, pa joj onda vrati upravljanje. To su sada radile veoma lako, pošto su prethodno dugo vežbale. Četiri tkanja, ili tačnije, sada tri, a opet, činilo se kao da su sva isto tkanje.
Sve je bilo spremno. Avijenda je bila poput stene, puna pouzdanosti i snage kakvu je Elejna obično osećala u Birgiti. Min je sedela, stišćući ivicu stola, čvrsto stisnutih zglobova; nije mogla da vidi tokove, ali se smeškala puna poverenja, što je remetilo samo time što je povremeno oblizivala usnice. Elejna duboko udahnu. Za njene oči, bile su okružene i povezane nitima Duha naspram kojih je i najbolja čipka delovala otrcano. Sad, ako samo bude radilo onako kao što se nadala da će raditi.
Od svake od njih, ona produži tkanje u tankim vezama prema Randu. Uplićući ove tri veze u jednu, pretvorila ih je u vezu za Zaštitnika. Ovu ona položi preko Randa, meko, kao da ušuškava bebu. Paučina Duha sleže se oko njega, sleže se u njega. Nije čak ni trepnuo, a već je bilo gotovo. Otpustila je saidar. Gotovo.
Piljio je u njih, bezizražajnog lica, pa je polako stavio prste na slepoočnice.
„O Svetlosti, Rande, taj bol“, povređenim glasom promrmlja Min. „Nikada nisam znala, nikada nisam mogla da pomislim. Kako možeš da ga podneseš? Postoje bolovi koje kao da više i ne primećuješ, kao da toliko dugo živiš s njima da su postali deo tebe. Te čaplje na tvojim dlanovima; još uvek osećaš kako su utisnute. Te stvari na tvojim rukama bole! A tvoj bok. O Svetlosti, tvoj bok! Zašto ne plačeš, Rande? Zašto ne plačeš?“
„On je Kar’a’karn", smejući se odvrati Avijenda, „snažan kao sama Trostruka zemlja!“ Lice joj je bilo puno ponosa o, toliko puno ponosa ali još dok se smejala, suze počeše da joj se slivaju niz tamne, upale obraze. „Zlatne vene. O, te zlatne žile. Ti me stvarno voliš, Rande.“
Elejna je naprosto buljila u njega, opipavajući osećaj u svojoj glavi. Bol od rana i povreda zaista je bio zaboravio. Napetost i neverica, a onda čuđenje. Međutim, osećanja su mu bila suviše ukočena, poput čvora na panju starog hrasta, gotovo okamenjena. Pa ipak, one su tvorile čipku na njima, zlatne žile koje su damarale i presijavale se svaki put kada bi pogledao u Min, ili Avijendu. Ili u nju. On nju zaista voli. Voli sve tri. A zbog toga je poželela da se smeje od sreće. Druge žene možda imaju nedoumice, ali ona će uvek znati istinu o njegovoj ljubavi.
„Svetlost vam poslala da znate šta ste učinile", rekao im je dubokim glasom. „Svetlost vam poslala da ne budete...“ Onaj hrastov panj postade trunčicu tvrdi. Bio je siguran da će biti povređene i već se napinjao zbog toga. „Ja... Ja sad moram da pođem. Bar ću sada znati da ste sve dobro, neću morati da se brinem za vas.“ Odjednom se iskezio; izgledao bi gotovo dečački da mu je to stiglo i do očiju. „Ninaeva će dobiti napad ako pomisli da sam se izvukao a da je nisam posetio. Mada, ne mogu da kažem da nije zaslužila da je neko malo prodrma.“
„Još nešto, Rande“, reče Elejna, pa zastade da proguta knedlu. Svetlosti, a ona je mislila da će ovo biti lakši deo.
„Pretpostavljam da bi Avijenda i ja trebalo da porazgovaramo, dok još možemo“, pobrza da kaže Min, skočivši sa stola. „Negde gde možemo biti same. Izvinite nas.“
Avijenda se skladno podiže s poda, poravnavajući suknje. „Da. Min Faršou i ja moramo da se upoznamo." Ona je sumnjičavo odmeravala Min, popravljajući svoj šal, ali udaljile su se podruku.
Rand ih je sumnjičavo posmatrao, kao da je znao kako je njihov odlazak bio unapred smišljen. Vuk sateran uza zid. Ali one zlatne žile svetlucale su joj u glavi.
„Postoji nešto što su njih dve dobile od tebe, a ja nisam“, započe Elejna, pa se zagrcnu dok joj se lice žarilo. Krvi mu i pepela! Kako druge žene uspevaju ovo da izvedu? Pažljivo je proučavala smotuljak osećanja u svojoj glavi koji je bio on, kao i onaj koji je bio Birgita. Još uvek nije bilo nikakvih promena kod onog drugog. Ona zamisli da ga uvija u maramicu, koju čvrsto vezuje, i Birgita je nestala. Postojao je samo Rand. I te sjajne zlatne žile. Leptirići veličine vučjaka tukli su joj krilima u stomaku. Progutavši knedlu, duboko je udahnula. „Moraćeš da mi pomogneš s dugmićima", nesigurno je prozborila. „Ne mogu sama da skinem ovu haljinu."
Dve se stražarke uzmuvaše kada je Min izašla u hodnik sa Aijelkom, pa stadoše u stav mirno kada shvatiše, pošto je Min zatvorila vrata za sobom, da više niko neče izači.