Tišina. Zvuk tijela što se probijaju kroz šumu utihnuo je.
“Čekajte!” ponovo dovikne.
“Izađi tako da te možemo vidjeti.”
“Nećete pucati?”
Netko joj se nasmijao ljutitim glasom. “Nećemo pucati.”
Još uvijek nisu zapucali na nju. Možda nisu smjeli riskirati s bukom hitaca — na selu se zvuk pronosi daleko. Pokušala je progutati, no grlo joj je bilo suho. Ovi se muškarci ne igraju. Što god da su radili, omela ih je u poslu te je nisu kanili samo tako pustiti. Morat će razgovarati s njima.
“Požuri! Bistro!” doviknuo je ljutiti glas.
Valentini je zastalo srce u grudima kad je izašla iz zaklona iza stabla.
Bila su petorica. Pet muškaraca, pet pušaka. Samo je jedan, najviši stasom, pušku nosio nehajno ovješenu preko ramena, kao da je ne kani upotrebljavati. U crno zakrabuljena lica bezizražajno su piljila u nju, a njoj se od pogleda na njih ježila koža.
Nisu je ustrijelili. I to je nešto.
“To je samo djevojka”, podrugljivo će jedan.
“No brza je kao zec.”
Trojica su joj prišla bliže. Napela se i podignula na prste, spremna da potrči.
“Čemu takav jarosni izraz, djevojčice, mi samo...”
“Mičite se od mene.”
“Nema potrebe za neprijateljstvom.”
“Neovlašteno ste stupili na posjed mojega oca”, reče Valentina. Glas joj je zvučao kao da nije njezin.
“Ruska zemlja”, zarežala je jedna kukuljica, “pripada ruskome narodu. Vi ste je nama oteli.”
Čort!1 Revolucionari. Ta joj je riječ počela bujati u glavi, istisnuvši sve druge misli. Salonima Sankt Peterburga kružile su priče o ovakvim ljudima i o tome da kane preuzeti vlast u Rusiji i posmicati sve pripadnike vladajućeg staleža. Ona će biti samo početak.
“Što radite ovdje?” upitala je.
Muškarac najbliže njoj pohotno se zasmijulji.
“Uživamo u pogledu.”
Osjetila je kako su joj se obrazi zarumenjeli. Tanka haljina od muslina prilijepila joj se za tijelo od znoja i raskvašenog lišća koje je uprljalo tkaninu. Ruke je prekrižila ispred sebe kao da se brani, zatresavši pritom kosom ne bi li je sklonila s lica, u znak prkosa. Trojica muškaraca prijeteći su joj se približila, a jedan je stao iza nje kako bi joj presjekao put krene li bježati. Stjerali su je u klopku. Oprezno je disala. Nije im mogla vidjeti lica pod crnim kukuljicama, no po okretnosti njihovih mršavih udova i gorljivosti u njihovim glasovima mogla je zaključiti da su mladi. Druga dvojica izgledala su nešto starije, krupnije građe, te su se držali podalje na čistini između stabala, potiho žamoreći među sobom.
Zbog krinki nije mogla razabrati gledaju li je ili ne, no onaj viši očito im je zapovijedao.
Zbog čega su došli u Tesovo? Što su naumili učiniti? Morala je pobjeći, upozoriti oca. No dva mlađa muškarca počela su se naguravati, otimajući se oko plijena poput hijena.
“Tko ste vi?” upitala je ne bi li im odvratila pozornost.
“Mi smo istinski glas Rusije.”
“Ako je tako, vaše bi glasove trebali čuti ljudi u Dumi, našem saboru, a ne ja na šumskom proplanku. Kakva korist od toga?”
“Pada mi na pamet jedna korist”, odgovorio je najzdepastiji od trojice. Vrškom puške dodirnuo joj je dojku. Ona je žustro odgurne ustranu. “Zemlju možete zaposjesti”, procijedi, “no nemojte misliti da možete i mene.”
Dvojica njegovih drugova grohotom se nasmijaše, a on istrgne remen iz pojasa i jedan njegov kraj omota oko šake, prijeteće mašući kopčom.
“Kujo! Suka!”
Valentini srce skoči u grlo. Osjetila je vonj njegove srdžbe, jedak na svježem jutarnjem zraku.
“Molim vas.” Obrati se visokome muškarcu među stablima. Odlikovao se mirnoćom koja ju je strašila čak i više od rastresene energije njegovih ljudi. “Molim vas”, reče, “obuzdajte ih.”
Muškarac se zagleda u nju ispod tamnih nabora kukuljice, polako odmahne glavom i zaputi se u šumu. Na trenutak ju je obuzela panika pa je čvrsto stisnula šake kako ne bi drhtale. No činilo se da je otišao izdati zapovijed budući da je muškarac s kojim je ranije razgovarao najednom uperio prst prema onome koji je stajao iza nje.
“Ti”, reče, “pozabavi se njome. Ostali, za mnom.”
Pozabavi se njome.
Bili su dobro obučeni, toliko im mora priznati. Onaj ljutiti s remenom u ruci smjesta se udaljio bez riječi, a drugi za njim. Muškarac koji je jedini ostao iza nje odlučno prebaci pušku u drugu ruku i stane se premještati s noge na nogu na vlažnom tlu, obuven u ručno izrađene čizme.
“Sjedni”, naredi.
Valentina se premišljala.
“Sjedni”, ponovi on, “ili ću te natjerati na to.”
Valentina sjedne.
Prošlo je sat vremena, možda i više. Valentina je izgubila pojam o vremenu. Udovi su je boljeli, a u glavi joj je bubnjalo. Svaki put kad bi se pokušala pomaknuti ili prozboriti, njezin bi stražar ispustio zvuk gnušanja i udario je metalnim vrhom puške u onaj dio tijela u koji mu se u tom trenutku prohtjelo: rebra, rame, ruku. Najgore je bilo u zatiljak.
No nije ju ustrijelio. Očajnički se držala tog blijedog tračka nade.
Što su radili ostali? To joj je pitanje odzvanjalo u glavi, parajući joj misli u tisuću odgovora.
Možda su lopovi. Toliko se žestoko molila da su tu kako bi opljačkali kuću njezina oca da se gotovo uvjerila da je to istina. Da su došli ukrasti stare slike, zlatne kipove, istočnjačke rezbarije, majčine dragulje. Već je bilo takvih pokušaja pa zašto ne bi opet? No kakvi to lopovi čekaju svjetlo dana? Kakvi su to lopovi dovoljno glupi da opljačkaju kuću kad sluge već ustanu i prihvate se posla?
Privukla je koljena prsima, prislonila na njih bradu te zauzvrat dobila oštar ubod puškom u kralježnicu. Petama je privukla kamen s poda tako da joj bude nadohvat ruke.
Rukama je obujmila potkoljenice, drhteći na povjetarcu što je rastjerivao maglu. Nije bilo toliko hladno koliko je bila uplašena: uplašena za roditelje i sestru Katju koji će otprilike sada ustati iz kreveta, sasvim nesvjesni crnih kukuljica što se šuljaju Tesovom. Katja je imala samo trinaest godina, plavokosa vjetropirka puna energije koja će u skokovima uletjeti u Valentininu sobu preklinjući je da nakon doručka odu zaplivati u potoku tog prvog jutra u Tesovu. Majka se ujutro najradije zadržavala u svojoj sobi, no ocu je bilo jako važno da se za doručak svi okupe u isto vrijeme. Zacijelo će našušuriti brkove i ljutito pogledavati na džepni sat jer njegova starija kći kasni.
Tata, oprezno.
“Jeste li vi boljševici?” najednom upita, spremajući se na udarac.
Uslijedio je. U vrat. Čula je kako se nešto zdrobilo.
“Jeste li?” ponovo upita. Da se barem mogla okrenuti i pogledati ga u zakukuljeno lice.
“Zaveži.”
Drugi je udarac bio snažniji, no barem je progovorio. Tada mu je prvi put čula glas otkako joj je naredio da sjedne. Nije bila sigurna na kolikoj udaljenosti čuči iza nje, tiho poput pauka, osim što je bilo jasno da ih ne dijeli više od duljine puške. Toliko je dugo bila krotka da mu je do sada već mogla popustiti pozornost. No ako je u krivu... O tome nije htjela ni razmišljati. Morala ga je namamiti bliže, nadohvat ruke.
“Znaš li tko mi je otac?”
Puška joj je doletjela u čeljust, umalo joj izbivši glavu s vrata. “Dakako da znam, dovraga. Misliš li da smo mi neki neuki seljani?”
“On je ministar Filip Ivanov. Pouzdani savjetnik u vladi cara Nikolaja. Mogao bi pomoći tebi i tvojim prijateljima da...”
Ovaj joj je put zario vrh puške u zatiljak, silom joj naginjući glavu prema naprijed dok joj se lice nije priljubilo uz koljena.
“Vašem je soju odzvonilo”, prosiktao je. Mogla je osjetiti vrelinu njegova daha na masnici na vratu. “Sravnit ćemo vas gadove sa zemljom koju ste nam ukrali. Dosta nam je toga da nas gazite i izgladnjujete dok punite ta svoja pohlepna usta kavijarom. Tvoj je otac prokleti tiranin i platit će za...”
Valentina u ruci stisne kamen skriven ispod suknje. Silovitim okretom izvije se i svom ga snagom zabije u lice ispod kukuljice. Nešto se slomilo. Muškarac vrisne — visok urlik nalik na glasanje lisice. No bila je prebrza, pobjegavši prije no što je stigao povući obarač. Jurila je saginjući se, izmičući ispod grana i uranjajući u mrak najtamnijih sjena dok je njegov jauk lebdio za njom. Čula ga je kako juri kroz šikaru nakon čega su odjeknula dva hica, no oba su prozujala mimo nje, pokosivši lišće i lomeći grančice dok je ona bježala sve dalje.