Na petama je kliznula niz obronak, očajnički želeći pronaći rijeku. Ona će joj pokazati put iz šume. Skretala je i mijenjala smjer sve dok nije bila sigurna da je umaknula svojem progonitelju, a onda je zastala i osluhnula. Isprva nije čula ništa osim udaranja vlastitog bila u ušima, no postupno je do nje dopro još jedan zvuk: tiho ali nepogrešivo žuborenje vode preko stijena. Preplavio ju je osjećaj olakšanja, no potom očajna osjeti kako je koljena izdaju. Zapanjila se shvativši da uspravnih leđa sjedi na vlažnoj zemlji, uplašena i slaba poput mačića. Drhtureći, prisilila se da ustane. Morala je upozoriti oca.
Nakon toga počela se kretati sigurnijim korakom. Nije joj trebalo mnogo da pronađe rijeku i zaputi se uskom stazom Što se protezala duž njezine obale. U glavi su joj se sudarale nepovezane misli. Ako su ovi muškarci u kukuljicama revolucionari, što su naumili učiniti? Skrivaju li se samo u šumi u Tesovu ili su ovamo došli s namjerom? Tko im je meta? Odgovor na to posljednje pitanje nije bilo teško odgonetnuti. Žrtva nije mogao biti nitko drugi nego otac. Čvrsto je stisnula usne nastojeći zatomiti gnjevan urlik što je hučao u njoj. Korak joj se nanovo ubrzao, krivudajući ispod granja koje se nadvijalo nad njom.
Uto se začuo zvuk koji ju je potresao od glave do pete. Smjesta ga je prepoznala: pljuskanje konjskih kopita kroz vodu. Netko se približavao uzvodno. Ovdje je rijeka bila plitka, srebrnasti žuboreći potočić kroz stjenovito korito, a jutarnje se sunce praćakalo u virovima odbijajući se natrag prema stablima. Čučnula je sklupčavši se iza grma, a koža joj se zategnula preko obraza kao da se nekim čudom stisnula tijekom posljednjih nekoliko sati.
“Lave Popkove!”
Krupni muškarac na ružnom, krivonogom konju naglo se okrene začuvši njezin glas. “Gospođice Valentina!” Za sobom je vodio njezinu kobilu Dašu.
Izraz na njegovu licu ispod gustih crnih kovrča iznenadio ju je. Odražavao je šok. Zar je toliko loše izgledala? Lav Popkov bio je mladi Kozak koji je rijetko govorio, a još rjeđe pokazivao osjećaje. Bio je četiri godine stariji od nje, sin glavnog konjušara njezina oca, i doimao se kao da ima vremena i interesa samo za četveronožno društvo. Skočio je iz sedla i u visokim čizmama stao grabiti kroz plićak. Nadvio se nad nju hvatajući je za nadlakticu. Iznenadilo ju je što je dodiruje — bio je tek sluga — no bila mu je odveć zahvalna što joj je doveo konja da bi se bunila.
“Čuo sam hice”, zabrundao je.
“U šumi su neki muškarci s puškama.” Zadihano je izgovorila. “Brzo, moramo upozoriti mojega oca.”
Nije postavljao pitanja — nije bio ta vrsta osobe. Pogledom je pretražio šumu, a potom je podignuo na njezina konja.
“Što te je nagnalo da dođeš ovamo?” upitala je odriješivši Dašine uzde.
Popkov slegne golemim ramenima, mišićima zatežući zamašćenu kožnatu tuniku. “Gospođica Katja krenula vas je tražiti.
Vidio sam da vam konj nije u konjušnici”, rukom je nježno pogladio životinju po leđima, “pa sam krenuo za njim. Našao sam ga privezanog.” Dok joj je pružao uzde, crne su mu oči bile uprte u njezine. “Jeste li dovoljno dobro da jašete?”
“Dakako.”
“Ne izgledate dobro.”
Dodirnula se po obrazu, opipavši krv i ugledavši grimizan trag koji joj se cijedio niz prste. “Mogu jahati.”
“Samo polako. Stopala vam izgledaju loše.”
Prihvatila je uzde okrenuvši Dašinu glavu na drugu stranu. “Hvala ti, Lave. Spasibo.” Žustro je podbola konja u kas te pojurila na njemu niz rijeku.
Jahala je kroz šumu, a Lav Popkov i njegova krupna životinja slijedili su je u stopu. Na jednom im je mjestu deblo prepriječilo put, no Valentina nije tratila vrijeme pokušavajući ga zaobići. Iza leđa je začula uzrujan povik, no nije se zaustavila, natjeravši Dašu u skok. Konj ju je glatko preskočio te naglo skrenuo ustranu ne bi li izbjegao korijenje što je stršalo iz crne zemlje kao zamka za neoprezne.
Iz ruba šume izbila je na čistinu u miran, suncem okupan sneni krajolik nalik na prekrivač zelene i zlatne boje, prošaran poljima, voćnjacima i pašnjacima što su se lijeno protezali pred njom. Došlo joj je da usklikne od olakšanja. Ništa se nije promijenilo. Sve je bilo na sigurnom. Na vrhu padine zauzdala je konja kako bi došao do daha. Iz šumske se noćne more iskoprcala i vratila u stvarni svijet — svijet u kojemu je zrak mirisao na jabuke u cvatu, a Palača Ivanov ležala na udaljenosti nešto manjoj od kilometra usred imanja, velika i spokojna poput mačka boje meda što drijema ispred ognjišta. Od tog joj je prizora srce počelo brže kucati te je, kao i Daša, slobodnije disala. Skratila je uzde, jedva čekajući da nastavi jahati.
“Ono je bio opasan skok. Izlažete se pogibelji.”
Pogledala je udesno. Obris mladog Kozaka i njegova konja ocrtavao se na suncu, čvrst kao stijena.
“To je bio najbrži put”, primijeti Valentina.
“Već ste ozlijeđeni.”
“Uspjela sam.”
Odmahnuo je glavom. “Jesu li vas ikad izbičevali?” upitao je.
“Molim?”
“Ono je bio zahtjevan skok. Da ste pali s konja, vaš bi me otac dao izbičevati korbačem.”
Valentina je zinula. Korbač je bio bič od sirove goveđe kože na kojemu su često znale biti i metalne kukice, i premda se u Rusiji prestao upotrebljavati, i dalje je ponekad služio za provođenje stege. Jedan takav visio je namotan poput usnule zmije na zidu radionice njezina oca. Na trenutak su se zagledali jedno u drugo, a njoj se najednom učini da je sunce ugasnulo. Kako li je živjeti u svakodnevnom strahu od biča? Lavove crte lica bijahu grube i mrke, već izbrazdane unatoč mladosti, kao da u njegovu životu nije bilo mnogo razloga za osmijeh. Osjetila se posramljeno i smeteno.
“Žao mi je”, reče.
On zagunđa.
Valentina je prva odvratila pogled. Pogladila je Dašu po pahuljastim ušima, a potom coknula kako bi je potaknula na galop niz travnatu padinu. Pluća su joj se nadula od zraka koji joj je mrsio duge vlasi kose, a jedan joj je stremen umalo ispao s bosog stopala. Nagnula se naprijed priljubivši se uz Dašina leđa, tjerajući je na još brži korak.
Nisu prešli ni pola puta niz obronak kad je tišinu razbio prasak eksplozije. Jedan kraj kuće zatresao se i kao da je poskočio prije nego što ga je progutao siv oblak dima. Valentina je vrisnula.
2
Njet! Ne! Riječ je odzvanjala u Valentininoj glavi sve dok u njoj više nije bilo mjesta za druge riječi. Njet! Nema mjesta za riječi kao što su krv i bol. Nema mjesta smrti.
Konji su im se klizeći zaustavili na šljunčanoj stazi ispred kuće, a Valentina je skočila iz sedla. Posvuda buka. Ljudi izbezumljeni. Sluge trče, viču, plaču. Panika se premješta s lica na lice, opteretivši i zasitivši zrak. Osjećao se smrad dima, a pod nogama smrskano staklo. Konji bez jahača bježali su iz konjušnica, uzrujani i preplašeni. Neprestano se čula riječ bomba.
“Tata!” vrisnula je.
Radna soba njezina oca. Nalazila se na onom kraju odakle je sukljao dim pohlepno gutajući kuću. Kad bi bio u Tesovu, njezin bi otac svakog jutra, kad bi pročitao novine za doručkom, odlazio u radnu sobu gdje bi pisao državna pisma. Srce joj se uzlupalo kad je poletjela prema urušenom krilu zgrade, no nakon samo dva koraka nešto ju je povuklo natrag i zaustavilo. Ruka debljine sidrenog lanca zgrabila ju je za zapešće.