“Madamoiselle Valentina.”
“Da, madame.”
“Sjetite se za koga danas svirate. Ni manje ni više nego za cara.”
“Da, madame.”
Ovaj će put Chopinov Nocturno u Es-duru odsvirati bolje no ikad.
Jens Friis bacio je pogled prema velikom zidnom satu. Poslijepodne je odmicalo sporo poput starca s ozeblim nožnim prstima te je bio u napasti da zijevne.
Protegnuo je noge i razdraženo se promeškoljio. Dosadile su mu beskrajne pjesme i napjevi te mu je bilo neudobno na smiješnom stolcu koji nije bio napravljen za nekoga poput njega, s udovima kao u žirafe. A što je bilo još gore, ljutio se na groficu Serovu što ga je dovukla na ovu ispraznu priredbu školarki kad je ionako bio u škripcu s vremenom: morao je proučiti nacrte za novu građevinu koji su mu stigli baš tog jutra. Usto mu je bilo i vraški hladno u toj dvorani. Kako su, zaboga, ove sirotice uspijevale to podnositi? Na klupama poredanim duž zidova sjedile su učenice, ukočene i uspravne u svojim tamnim haljinicama s bijelim pelerinama i pregačicama, nalik na krhke snježne rezbarije.
Iz pristojnosti je usmjerio pogled prema institutki koja je pjevala. Imala je sasvim ugodan, premda običan glas, no pjesma je bila zamorna, jedna od onih dosadnih njemačkih liedera koje je prezirao i koji su trajali unedogled. Bacio je pogled prema vratima pitajući se kakvi su mu izgledi za bijeg.
“Jense”, prošaptala je grofica Natalija Serova koja je sjedila pokraj njega, “ponašaj se pristojno.”
“Bojim se da su ovakvi elitistički užici previše za moj neuglađen um.”
Njezine su se sive oči ljutito zagledale u njega, a potom su se okrenule u drugu stranu. Osjećao je miris njezina parfema — najvjerojatnije iz Pariza, kao i njezin šešir, tričava stvarčica od svile i perja koja mu je izazivala smiješak. Dugačak, po mjeri skrojen kaput najsvjetlije nijanse zelene, isticao je njezinu mladenačku građu, premda je pretpostavljao da joj je najmanje trideset pet, a na ušima i oko vrata blistali su joj smaragdi. Imala je istančan ukus, u to nije bilo sumnje. Kao sin danskog tiskara, Jens je odrastao u Kopenhagenu gdje mu se vonj tinte zauvijek urezao u nosnice, a danas je, u dobi od dvadeset sedam godina, učio cijeniti ugodnije mirise kojima je Sankt Peterburg odisao.
“Baš me ljutiš. Slušaj Mariju”, promrmljala je potiho.
Ah, dakle ova ptica pjevica je Marija, grofičina nećakinja. Mutno je se sjećao iz vremena kad ga je grofica prije dvije godine dovukla ovamo na koncert, kad je Jens imao čast prvi put upoznati cara Nikolaja. Grofica Natalija Serova predstavila mu ga je, to ne smije zaboraviti. Mnogo joj je dugovao, unatoč tomu što je njezin suprug zauzvrat dobro iskoristio Jensove inženjerske vještine za radove na njihovu imanju.
Ovaj je put car Nikolaj sjedio uspravno usred dvorane kao svijeća na stolcu visoka naslona i bilo je nemoguće reći dosađuje li se ili zabavlja, tako su uvježbano kruti bili mišići njegova lica. Bio je omanji čovjek, a slabu je čeljust skrivao pod upadljivom kestenjastom bradom, baš kao što je i sitnu građu skrivao glomaznim vojnim odorama skrojenima s namjerom da zadive. Tog je dana blistao u jarko modrom sakou nakićenom mnoštvom odličja i zlatnim gajtanom.
Jens nije bio jedini koji je smatrao da je car Nikolaj Aleksandrovič Romanov pogrešan čovjek na pogrešnom položaju, za razliku od svog krupnog, osornog i nasilnog oca, cara Aleksandra III., čovjeka koji je bez cipela bio visok stotinu devedeset pet centimetara i bez imalo ustezanja ponašao se kao da je Božja željezna šaka. No Rusiji je sada više nego ikad prijetila opasnost od toga da prereže vlastiti grkljan, i očajnički joj je trebao mudar i snažan vođa.
“Bravo”, uskliknuo je car. “Odlično, mademoiselle Marija.”
Dvoranom se prolomio pljesak. Grofičina je nećakinja, hvala Bogu, završila — Jens je s olakšanjem odahnuo jer je sad mogao otići i vratiti se poslu. No koncertni glasovir koji je dominirao u dnu prostorije najednom je oživio te se prostorijom visokih stropova razlegla glazba. Jens zagunđa u sebi. Bio je to neki Chopinov komad, a on mu je bio jedan od najmanje dragih skladatelja, vazda tako tugaljiv i pun očaja, cvileći poput mačke što se tjera.
Pogledao je pijanisticu, vitko mlado stvorenje guste tamne grive koju joj je s lica uklanjala crna traka za kosu. Sedamnaestogodišnjakinja, pretpostavio je, možda osamnaestogodišnjakinja. Bila je odjevena u odoru Ekaterinskog instituta i trebala je izgledati bezoblično i bezlično kao i sve ostale djevojke. Ali nije. Nešto na njoj privuklo mu je pogled, nešto u načinu na koji su joj se ruke kretale opčinjavajućom gracioznošću. Kao da su dio same glazbe.
Imala je sitne ali snažne prste koji su se prelijevali preko tipki, povezujući je s nečim što on nije mogao vidjeti, nečim što je bilo dio njezina svijeta. Glazba se vinula uvis, uzdižući se u molski akord i preplavljujući mu čula svojom ljepotom, da bi mu potom bez upozorenja, kad je bio potpuno nepripremljen, iščupala srce. Zatvorio je oči osjećajući kako glazba u njemu oživljava, a note dodiruju tajne kutke, žuljajući ih dok nisu prokrvarili. Morao je uložiti svjesni napor kako bi otvorio oči i promotrio djevojku koja je bila u stanju glazbu pretvoriti u takvo oružje.
Tijelo joj se nije dramatično njihalo na stolcu. Samo ruke, i glava. One su se kretale kao da pripadaju glazbi, a ne njezinu tijelu. Koža joj je bila blijeda poput najsvjetlije bjelokosti, a lice gotovo bezizražajno, izuzev očiju. One su bile goleme i tamne, pune nekog osjećaja koji je Jensa podsjetio više na gnjev nego na zanos. Odakle mladoj djevojci tako snažni osjećaji? Kao da ih je svakim dahom udisala.
Naposljetku je glazba uz uzdah utihnula, a djevojka je pognula glavu. Tamna joj je kosa zakrila lice od pogleda te je tiho položila ruke u krilo. Tek joj je jedan izdajnički drhtaj potresao kralježnicu, nakon čega je dvoranu ispunila tišina. Jens pogleda cara. Suze su se nekontrolirano kotrljale niz Nikolajevo lice. Polako je podignuo ruke i počeo pljeskati, a aplauz se smjesta razlegao dvoranom poput jeke. Jens ponovo pogleda mladu pijanisticu. Nije se pomaknula.
Glava joj je bila okrenuta ustranu, a blistave tamne oči uprte ravno u njega. Da to nije bilo odveć apsurdno, zakleo bi se da je ljuta na njega.
“Mademoiselle Valentina”, reče car glasom bremenitim od osjećaja, “hvala vam. Merci bien. Bila je to veličanstvena izvedba. Nezaboravna. Morate doći svirati mojoj supruzi i dragim mi kćerima sljedeći put kad dođu u Zimsku palaču.”
Djevojka ustane sa stolca i duboko se nakloni. “Bila bi mi velika čast”, reče.
“Pozdravljaju. Čestitam, draga djevojko. Postat ćeš velika pijanistica.”
Prvi put se nasmiješila. “Blagodarju Vas, mnogo Vam hvala, Vaše Veličanstvo. Odveć ste ljubazni.”
Nešto u načinu na koji je to promrmljala prenulo je Jensa. Umalo se naglas nasmijao, no činilo se da car ne primjećuje natruhu podrugljivosti u njezinim riječima.
“Eto”, prošaptala je Jensova družica, “barem si u Chopinu uživao, kad već nisi u pjevanju.”
Jens se okrene prema grofici Serovoj. “I jesam.”
“Friise! Za Boga miloga, čovječe, što ti radiš ovdje?”
Bio je to car Nikolaj. Krupnim se koracima uputio prema svojoj sviti kako bi protegnuo noge prije sljedeće izvedbe. Svi ustadoše. Bio je znatno niži od Jensa i imao je naviku ljuljati se gore-dolje na prstima. U znak pozdrava žene su našušurile svečana ruha, a muškarci ponizno pognuli glave.
“Friise”, nastavio je car Nikolaj, “nadam se da nisi došao kako bi očijukao s djevojkama.”