Jensu se nije sviđala radna soba ministra Filipa Ivanova. Bila je kao i on sam: napadna i razmetljiva, šepireći se trofejima, mačevima i slikama masovnih ruskih bitki u pozlaćenim okvirima — no kao i sam ministar, počela se habati. Na impresivnom pisaćem stolu vidjela su se oštećenja od žara cigareta, sag je bio umrljan tintom, a komad jednoga zida bio je svjetliji od ostatka sobe na mjestu odakle je skinuta slika. Zacijelo ju je banka zaplijenila. Jens je sjeo u naslonjač, a ruke su mu mirno ležale u krilu premda su žudjele za tim da Ivanova ščepaju za vrat. On je sjeo s druge strane stola, zlovoljno puckajući debelu cigaru.
“Ne možete prisiliti Valentinu na brak koji ona ne želi”, ustvrdi Jens.
“Odgovor je i dalje ne, Friise. Ona se mora bogato udati, i to dobro zna.”
“Ja nisam siromašan.”
“Odgovor je ne.”
Jens zatomi gnjev i nehajno reče: “Blisko surađujem s ministrom Davidovom. Vjerujem da ga poznajete.”
“Da. Kakve, pobogu, on ima veze s ovim?”
“Prije nekoliko mjeseci ostao je bez supruge.”
“Znam to. Tužno. I što s tim?”
“Nakon toga ministra Davidova uopće više ne zanima osobni život. No unatoč životnoj dobi, i dalje je ambiciozan. Prošli je mjesec naslijedio golemo imanje od starijega brata koji je stradao u prometnoj nesreći.”
Ivanov žmirne prema njemu. “Nastavi.”
“Traži načine da ta zemljišta uloži u unapređivanje karijere, širenje njezina opsega. Šuška se da ga zanima mjesto predsjedavajućeg u nekoliko odbora kojima Vi upravljate, pa bih mu možda mogao ubaciti bubu u uho...” Na tome je stao.
Ivanov nije uspio prikriti pohlepu u očima. Jens otvori tabakeru od mahagonija, izvadi sebi jednu cigaru i pruži ruku ministru, koji je prihvati kao da je uže za spašavanje.
Ivanov se osmjehne i čvrsto rukuje s njim. “Dobro došao u obitelj, Friise. Oduvijek mi je bila važna Valentinina sreća.”
Jens pripali cigaru. Da, siguran sam da jest.
Jens je radio u uredu s mladim Kroskinom, geodetom koji je izgubio dio noge nakon eksplozije u tunelu. Stajali su pognuti nad nacrtima na njegovu radnom stolu, raspravljajući o najnovijem proširenju tunela, kad je zazvonio telefon. Jens uzrujano progunđa zbog ometanja, priđe zidu i podigne slušalicu.
“Friis je.”
“Friise, ti prepredeni gade!”
Bio je to Davidov. “Što Vam treba, ministre?”
“Želim ti čestitati.”
“Na čemu?”
“Prije svega na zarukama. Ivanov mi je rekao. A drugo, na tome što si pripremio teren za moj dogovor s njim. On je jedan gramzivi lopov pa me je koštao pravog malog bogatstva, ali uživat ću...”
Jens je prestao slušati. Na vratima njegova ureda pojavila se Valentina. “Oprostite, ministre, ali moram ići. Hvala što ste nazvali.” Poklopio je.
Kroskin je zurio u Valentinu. “Gospođice Ivanova”, reče mladić zarumenjevši se, “tako mi je drago što Vas vidim. Već dugo Vam želim zahvaliti što ste mi pomogli dolje... dolje u tunelu.”
Ona kimne, ne skidajući pogled s Jensa.
Kroskin uzme štaku i odšepa do vrata. Propustila ga je, a zatim ušla u ured zatvorivši za sobom vrata.
“Jense”, reče i, unatoč crnu kaputu i šeširu koje je mrzio vidjeti na njoj, obasja sumornu prostoriju. “Znam kako ćemo.”
Pričekali su da padne mrak, kad je bujica radnika počela izlaziti iz tvornica, s vrata trgovina počela se zaključavati po završetku radnoga dana. Valentina je obožavala šetati gradom uz Jensa, ramenom osjećajući njegovu čvrstoću. On neće iščeznuti. Ne kao Katja. Ne kao Arkin. Jens će zauvijek biti dio njezina života.
Ulica se nije nimalo promijenila, a rascijepljena drvena vrata još uvijek nisu bila popravljena. Jens snažno pokuca, a kad nitko nije otvorio, on pokuca još snažnije dok se drvena ploča nije odvojila od okvira. Tek je tada neki muškarac povukao vrata, otvorivši ih taman dovoljno da kroz njih progura glavu, te oni pri prigušenu svjetlu ugledaju lice mladića živih, znatiželjnih očiju.
“Da?”
“Došli smo u posjet Ivanu i Varenki Sidorov”, reče Jens proguravši nogu kroz procijep.
“Otišli su.”
“Ne”, Valentina nije htjela ni čuti. Ne. Ne daj da iščeznu. “Mislim da se varate.”
“Ne varam se.”
Jens izvadi ruku iz džepa, držeći novčanicu od pet rubalja među prstima. “Smijemo li sami pogledati?”
Mladić hitro pospremi novčanicu u jaknu. “Dakako”, osmjehne se, zadovoljan. Lako zarađen novac. Odmaknuo se i oni spaziše da su vrata s lijeve strane otvorena, te da unutra gori kerozinska svjetiljka. Do hodnika dopre ženski pjev.
“Dobro pogledajte”, ponuka ih mladić.
Valentina uđe u prostoriju. Još je uvijek bila vlažna i tijesna, napuknuta stropa i s plijesni po zidovima, no izgledala je drugačije. Namještaj je bio jeftin i trošan, no tkanine živih boja razmještene uokolo udahnule su tom mjestu život kojega prije nije bilo: zlatna i jantarna, grimizno ljubičasta i jarkocrvena, tkanine živopisnih boja prebačene preko stolaca, stola i kreveta. Valentina je piljila. Usred prostorije neka se mlada žena duge crne kose i očiju kao u Cigančice njihala tiho pjevajući staru narodnu pjesmu iz divljine ruskih stepa.
Valentina se naglo okrene i izađe.
Jens ju je poveo u podrum. Pipala je u mraku, oprezno koračajući. Počelo je kišiti, a zrak je zaudarao po tvorničkom otpadu što je grizao za oči, no Valentina se usredotočila na crnu kuću ispred sebe, ponadavši se da bi Arkin mogao biti tu. Jens je bez riječi stajao pokraj nje. Otkako su otišli iz Varenkina stana, nije rekao gotovo ništa osim: “Poznajem još nekoga tko bi mogao pomoći.” Provukla je ruku ispod njegove i zavukla mu dlan pod kaput kako bi ga mogla nježno milovati po prsima dok su hodali. Činilo se da se povukao u sebe.
Vrata podruma otvorila su se, a prizor koji ju je dočekao nije bio ono što je očekivala. Golema prostorija bila je prepuna kreveta, tijela i plača gladnog djeteta, a nizak zdepasti pas pun ožiljaka od borbe prišao joj je njuškajući joj nogu kao da razmišlja hoće li je gricnuti. Jens je zagrli, primaknuvši je bliže sebi, odgurne psa nogom i priđe mršavoj ženi koja je na ramenu zibala zlatokoso dijete.
“Bio sam već ovdje”, reče joj. “Razgovarati s Larisom Sergejevom.”
“Sjećam Vas se.” Osmjehnula mu se i sa zanimanjem se zagledala u njega. No Valentina nije mogla odvojiti pogled od djeteta. Htjela mu je dodirnuti pahuljaste kovrčice na krhkoj glavici, osjetiti njihovu mekoću. Baš poput Katjinih.
“Je li Larisa ovdje?” upita Jens, strijeljajući pogledom po sjenovitoj prostoriji.
Žena se nasmije i prevrne očima. “Ta je otišla.”
“Kamo je otišla?”
“Otkud ja znam? Prije nekoliko dana neki je muškarac došao u ranu zoru te su sat vremena proveli jedno uz drugo, razgovarajući i prepirući se. No na kraju su se oboje smiješili. Ona je samo uzela torbu, povezala dijete za leđa i otada je nismo vidjeli.”
“Muškarac?” upita Valentina. “Kako je izgledao?”
“Bio je visok, čini mi se.” Opet se osmjehnula Jensu. “Ali ne kao vi. Smeđe kose, u staroj odjeći, ali urednoj.”
“Lica koje zna što hoće?”
“Da, tako je”, žena kimne. “To je on.”
“Čort!” Valentina opsuje. “Pretekao nas je.”
Jens ju je poveo van na ulicu gdje joj je obavio ruku oko vrata, nježno i prisno. “Postoje i druga mjesta”, reče joj.
Arkin je u bilo kojem trenutku mogao iskoračiti iz sjene i prerezati joj vrat te prekinuti taj lovački pohod. No nije. Znao je da ne može, jednako kao što nije mogao ni prisloniti nož uz gladak bijeli vrat njezine majke, te se prezirao zbog te slabosti. One su neprijatelj, one su ugnjetavačice.