Usta su joj bila suha. Hoće li se pojaviti?
Sjetila se pisma. Pazila je da ga Jens ne vidi, rekavši mu samo da je od Arkina zatražila da se sastanu licem u lice. Posljednji redak u kojemu je pisala o djetetu nije spomenula. Hoće li joj Arkin povjerovati? Sjedila je u tišini pokraj izbezumljene žene koja nije znala gdje je i zašto ju je sin doveo ovamo.
Dva i pedeset jedan.
Oprala je ruke i ogrnula se ogrtačem. Dva i pedeset šest. Zaputila se niz dug hodnik do stražnje strane bolnice. Otvorila je vrata s dvostrukim vratnicama i zakoračila van na sunčevo svjetlo, toliko žarko u usporedbi s tminom u bolnici da je morala zažmiriti.
Bio je ondje. Viktor Arkin stajao je uz jedan od zidova, viši nego što ga je pamtila, no to joj se možda učinilo zbog toga što je vidljivo smršavio. Čeone i jagodične kosti stršale su mu ispod kože. Prikovala je pogled za pištolj što ga je nehajno držao u ruci i po prvi put joj je na pamet pala misao da bi je mogao ubiti. Ali neće, ne ako ga uspije uvjeriti da nosi njegovo dijete. Prišla je mjestu okupanu suncem pokraj jedne od ostava, no Arkin se nije pomaknuo. Sat je otkucao punu minutu, a njoj je u mislima odzvonila svaka sekunda, i baš kad je pomislila da ga neće uspjeti namamiti bliže, on joj je prišao, skočivši na prste poput mačke. Zaustavio se pet koraka od nje iskoračivši iz sjene, vidjela je kako mu se oči privikavaju na svjetlo.
“Zadaješ mi nevolje”, reče joj.
“Drago mi je.”
“Gdje je on?”
“Tko?”
“Tvoj inženjer.”
“On i ne zna da sam ovdje.”
Ljubazno se nasmiješio, no nije mogla dokučiti vjeruje li joj ili ne. Slegnuo je ramenima i spustio pištolj niz bok, pomno je promatrajući. “To bi i mogla biti istina. Čisto sumnjam da bi htjela da sazna kakva si droljica bila u izbi.”
Nije odgovarala.
“I, što hoćeš?” upita on, najednom osoran i poslovan.
“A gdje su svi tvoji ljudi? Sigurno se cijela vojska skriva negdje u blizini, u ostavama ili dolje u podrumu.”
Osmjehnuo se, ali ovaj put to nije bilo ljubazno. “Nema nikoga osim mene. Nemoj misliti da nisam razmišljao o tome. Mogao sam te opet zatočiti i zaključati na devet mjeseci pa ti uzeti dijete i prerezati ti vrat.”
U glasu mu je čula da je zbilja razmotrio tu mogućnost, noge su joj zadrhale od same pomisli na to. “Zarila bih ti vilicu u grlo mnogo prije isteka tih devet mjeseci.”
Nasmijao se, iskreno zabavljen. “Vjerujem da bi. A ako sam zaista ja otac tog djeteta, a ne tvoj inženjer, jesi li razmišljala o tome da se udaš za mene ili mi čak daš dijete nakon što se rodi?”
Prikrila je gnušanje. “Ne.”
“Nisam ni mislio. Pa što onda hoćeš? Našli smo se licem u lice. Kaniš li me pokušati ubiti?”
“Nemoj misliti da mi to nije palo na pamet.”
Kako se mogao smiješiti? Kako se mogao smijati? Kako si taj čovjek na počupa kosu i ne podere odjeću nakon onoga što je učinio Katji?
Rastvorila je ogrtač kako bi mogao vidjeti što je pod njim. “Vidiš, nenaoružana sam.”
“Zbog toga sam još napetiji.” Pogledom je strijeljao po dvorištu. “Nisam smio doći.”
“Želim da znaš, Arkine, da se svakog dana probudim osjećajući bol. Sestra će mi nedostajati do kraja života. Majka i otac mi pate. Ti i tvoja boljševička borba osakatili ste mi obitelj.”
Promatrala ga je dok je govorila. Primijetila je kako mu se lice smrknulo i koža oko usta zategnula od nečega što je moglo biti i žalost i zadovoljstvo. Otkopčala je dugme na vratu pustivši da joj ogrtač sklizne niz ramena. To je bio znak Jensu, a Arkin je bio odveć vičan takvim stvarima da ne bi shvatio da je u pitanju mig. Smjesta je pogledom pretražio prozore bolnice, no stajao je na suncu dok su prozori bili u sjeni pa nije ništa vidio. Počeo je trčati. Znao je što slijedi.
Odjeknuo je pucanj, zazvučavši poput udarca biča u Valentininim ušima. Arkinova desna noga prosjedne se pod njim te on padne na kaldrmu, no čak i nakon toga nastavi se vući prema sjeni ostava. Valentina podigne pogled prema prozoru prostorije na drugom katu u kojoj se Jens skrivao još od prethodne noći.
“Hvala ti, Jense. Spasibo”, prošapće.
Arkin je vezivao rubac oko koljena iz kojeg je liptala krv, a krhotine kosti razletjele su mu se po hlačama cijedeći se niz nogavice. Valentina se nadvila nad njega i zagledala mu se u lice iskrivljeno od bola.
“Sad ćeš osjećati bol”, reče oporo. “Svakoga dana do kraja svojega života. Smrt je za tebe preblaga kazna. Želim da patiš kao što je Katja patila. Želim da me mrziš svaki put kad spustiš tu nogu na pod, kao što ću ja tebe mrziti svaki dan što ne budem mogla razgovarati s Katjom.”
Pogledao je u nju očima nalik na crne ponore gnjeva. “Tvoj će inženjer jednoga dana platiti za ovo.”
Zgrabila ga je za kosu i povukla mu glavu unatrag. “Ako ga ikad dodirneš, kunem ti se da ću uništiti dijete.” Pogledi su im se ukrstili i znala je da joj je povjerovao. Pustila ga je i obrisala ruku o suknju. “Idem ti naručiti nosila”, reče i uđe u bolnicu. Kad se vratila s dva pomoćnika, Viktora Arkina više nije bilo. Ostao je samo trag njegove krvi na kaldrmi.
38
Jens je primijetio da se Valentina promijenila od onoga dana u bolničkom dvorištu. Dio sjena iščeznuo joj je iz očiju, a u ruke i noge vratio joj se onaj sklad kretnji, što su ga izgubile nakon sestrine smrti. Nisu razgovarali o tome što se zbilo. Nijedno nije htjelo spomenuti Arkinovo ime — time bi ga prizvali natrag. No vodili su ljubav s nekom novom nježnošću, a u njezinoj je glazbi bilo dublje strasti zbog koje je žudio za njom kad ne bi bili zajedno.
Nije znala da je nastavio tražiti Arkina. Iznova je pročešljavao sirotinjske četvrti Sankt Peterburga, no njemu nije bilo ni traga. Jens je bio uvjeren da je čovjek napustio grad. Čak je poslao Lava Popkova da do besvijesti pije po zabačenim barovima, no i dalje ni riječi. Ničego. Ništa. Ako na svijetu ima pravde, taj je čovjek umro od gangrene noge, no to bi bilo previše očekivati. Jens nije vjerovao u prirodnu pravdu. Čovjek je sam mora skrojiti.
Premda u domu Ivanova nije završilo uobičajeno razdoblje korote za Katjom, on je s njezinim roditeljima nasamo razgovarao o vjenčanju i obred je razmjerno brzo dogovoren. Jens nije bio sklon ruskim vjenčanjima. Bila su preduga i preozbiljna za njegov ukus, a sam obred odveć služben, bez cvijeća i svadbene koračnice. No na vlastitom je vjenčanju bio očaran prizorom Valentine u dugoj bijeloj vjenčanici s upaljenom svijećom u ruci, tamne kose podignute na zatiljku i skupljene ispod bijela vela posuta biserima koji se pak nisu mogli mjeriti s glatkoćom njezine mliječnobijele kože.
Svećenik u misnom ruhu, epitrahilu, izgovarao je tradicionalnu liturgiju spojivši im ruke štolom i triput ih poveo u krug oko stalka za Bibliju, analogija, a ona ga je pogledala s takvim žarom i žudnjom da mu je došlo da je na licu mjesta podigne u naručje i odnese. Nije je htio ni minutu duže dijeliti s drugima. Kad su im iznad glava postavili zlatne vjenčane krune, a svećenik u svojem najsvečanijem ruhu zapjevao litaniju, primijetio je kako joj je pogled nesvjesno odlutao prema crkvenim vratima kao da očekuje da će se još netko kroz njih ušuljati. Na visoku čelu urezala joj se zabrinuta bora te mu je napeto stisnula ruku prilikom izmjenjivanja prstenja. Gotovo neprimjetan tračak straha zatreperio je pod velom.
To nije bio prvi put da se Jens prokleo što onoga dana u bolničkom dvorištu nije malo više podignuo pušku i u Arkinovim prsima napravio rupu veličine Valentinine vjenčane krune. Vratio mu istom mjerom. Metak za metak. No revolucionar je onoga dana ispod odjeće nosio debeo zaštitni prsluk, zbog čega se Jens nije odvažio na taj potez. U kakvu god da se jazbinu taj gad sada zavukao, onomu koljenu trebat će dosta vremena da zacijeli. Viktor Arkin neće se tako skoro vratiti u Sankt Peterburg.